Upoznala sam ih tijekom svog prvog diplomatskog mandata u Canberri. Oboje su već bili zagazili u kasno životno doba.
Djelovali su mi kao školski primjer para koji se do kraja držao bračnih zavjeta o vjernosti i ljubavi.
Valjda iscrpljen životnim iznenađenjima, Mijo je imao moždani udar i preko jednog desetljeća potpuno je ovisio o svojoj supruzi.
To je bio pretposljednji izazov njihovoj ljubavi za koju su oboje trebali puno strpljenja. On da svoje posljednje godine provede u ograničenim mogućnostima kretanja, a Lidija da bude uz njega.
A s prvim velikim izazovom junaci naše priče suočili su se još u Sarajevu. Kao student glazbe, Mijo je 1959. sa svojim kolegama osuđen na dugogodišnji zatvor jer su djelovali "protiv naroda i države".
Bio je svjestan kako će im sljedećih nekoliko godina proći sporo pa je svoju djevojku molio da prekinu zaruke i neka svatko krene svojim putem.
Nije pristala! Lidija ga je čekala i nakon odslužene zatvorske kazne postali su obitelj.
Tadašnje političke, ali i ekonomske prilike natjerale su mnoge na iseljavanje. Mijine sestre i braća otišli su u Australiju. Uskoro im se pridružio i on sa svojom suprugom.
Tako je hrvatska zajednica u novoj domovini dobila vrijedne članove, Australija stručne ljude i odane građane, a iz Bosne je po tko zna koji put s korijenom iščupana cijela obitelj.
Iako bolestan, Mijo nije propuštao proslave u hrvatskoj zajednici.
Jednog dana saznala sam kako mu se približilo vrijeme odlaska. I tad me iznenadio poziv fra Ante iz Hrvatskog katoličkog centra: "Mijo Vas želi vidjeti!"
Strepila sam od susreta. Htjela sam ga odgoditi, ali nije bilo vremena. Njegovo vrijeme ovaj put je teklo brzo.
Nakon kratkog razmišljanja shvatila sam kako je vjerojatno htio da ga posjeti netko iz hrvatskog veleposlanstva.
Bila je subota. Njegov 76. rođendan. Ušla sam u bolničku sobu i zatekla ga sa životnom ljubavi. Mijo je stisnuo moju ruku i nije je ispuštao. Nešto kasnije, došle su i njihove kćeri.
Teško je govorio, ali je uspio reći svoju posljednju želju: "Neka moje kćeri postanu hrvatske državljanke".
Obećala sam da ćemo brzo podnijeti zahtjev. Na odlasku mi se njegova supruga povjerila kako liječnici žele da mu se kaže kako umire.
Lidija im to nije dopustila. "Uplašen je kao janje. Sasvim sigurno shvaća da je ovo kraj, ali imam osjećaj kako bi ga izgovaranje te riječi dotuklo".
U ponedjeljak rano ujutro nazvao me fra Ante i rekao da je Mijo otišao.
Kasnije sam saznala kako su mu te subote liječnici zaobilaznim putem htjeli najaviti što se događa upornim ponavljanjem: "Boli li Vas nešto? Je li Vam loše?"
A on je na svako pitanje o svom trenutačnom stanju odgovarao: "Ovo je moj najsretniji dan u životu!"
Liječnici su bili potpuno zbunjeni. Nisu mogli razumjeti što jednom Hrvatu iz Bosne znači kad ga na umirućoj postelji posjeti diplomat iz hrvatskog veleposlanstva i kćeri mu obećaju da će postati hrvatske državljanke.
Danas sam prvi put u Bosni. Danas prvi put vidim svu njezinu ljepotu i danas ga još više razumijem.
>> Na jedan dan se vratili kući
placem od dragosti.kada covjek koji pada i odlazi,zeli da mu djeca postanu hrvatski drzavljani.boli me dusa kada tako nesto procitam,kako jedan tako reci istjerani hrvat zeli svoju posljednju zelju da mu djeca postanu i budu hrvatski drzavljani.samo neka ne postanuu kao ovi nasi nazovimo ih politicarima,sa interesima dase obogate i protjeraju pametne i mlade u australiju,njemacku,irsku,i jos kojekuda,dabi oni i njihova djeca lagodno zivjeli u napacenoj hrvatskoj.