Čini se da se zbog raznih povoljnih i nepovoljnih razloga posljednjih godina poprilično piše o hrvatskim iseljenicima.
Uglavnom o tome kako su nesretni jer su napustili rodnu grudu, kako su pomagali u Domovinskom ratu i kako ih se tom prilikom kao zadnje naivce opljačkalo; kako bi trebali, odnosno ne bi trebali glasati u Hrvatskoj, jer u njoj ne žive, kako su izgubljeni u svijetu u koji su zalutali; otišli su, nesretni su, a ne znaju se vratiti.
Grobovi im se gube u visokoj suhoj travi po divljinama Australije, Sjedinjenih Američkih Država i Kanade i uglavnom sve što rade svodi se na žal i cmizdrenje za izgubljenom domovinom u koju se više nikada neće moći vratiti. I sâm sam napisao nekoliko priča na tu temu, ali i cijeli roman.
No unatoč ljubavi i odanosti koju će iseljenici uvijek gajiti prema svom zavičaju, je li sve to baš tako? Plaču li stvarno perpetualno svi ti hrvatski izgubljenici u tom dalekom i strašnom svijetu iz kojeg se više ne znaju vratiti?
I ako im je u tom stranom svijetu tako žalosno i strašno, zašto se, pobogu, ne vrate? Danas barem zrakoplovne karte nisu skupe.
Ako mogu doći svake godine, čak iz Australije na godišnji odmor u Hrvatsku, zašto jednoga dana ne ostanu? Nije vrag da su baš do te mjere izgubljeni.
Najprije treba rasvijetliti tko su ti koji najviše pišu o strašnoj tragediji iseljenika?
Ima ih nekoliko vrsta. Najglasniji i najtragičniji u svom pisanju o iskustvu iseljenika oni su koji su o takvom iskustvu samo slušali od drugih, negdje usred noći oko logorske vatre.
Drugi su oni koji su se posve nepromišljeno našli u iseljeništvu koje im nije trebalo. Trebala im je avantura i nadali su se da će im u toj zemlji pečene ševe svakoga dana padati s neba.
Kad se to nije dogodilo, i što je još gore, kad su vidjeli da se i tu mora dizati svakog jutra i ići na posao te da je teško razumjeti direktora i suradnike na poslu ako nisi naučio jezik, odmah je sve krenulo naopako.
Otvoriš televizor i ne razumiješ ni riječi, otvoriš novine, pa ni slike ne razumiješ, sretneš susjeda i ne znaš kako bi s njime razgovarao; shvatiš da su ovdje drukčiji običaji, drukčiji jezik, drukčiji odnos prema politici i religiji, drukčije drveće, drukčije more, drukčije životinje – čovjeku se zavrti u glavi i nema onoga tko nije požalio što je ostavio rodnu grudu, bez obzira na to kako mu je tamo bilo, dobro ili zlo.
Zanimljivo je da će čovjek u tom prvom razdoblju posve zaboraviti razloge zbog kojih je ostavio svoju domovinu, a ako se još dogodi da razloga za odlazak nije ni bilo, tek onda će se početne frustracije udeseterostručiti.
Pred oči će čovjeku dolaziti samo oni divni romantični trenuci i ljudi iz staroga kraja, jer tamo je sve bilo poznato, sve je bilo jasno, sve se znalo i na sve se naviklo.
Upravo u tim prvim košmarnim trenucima događaju se razlike među iseljenicima. Oni koje je na iseljeništvo natjerala bijeda, nepovoljna ili prijeteća politička situacija, ako su iole ozbiljni, njima je jasno da ne mogu pola života provesti seleći se s kontinenta na kontinent.
Takvi će objektivno sagledati situaciju i shvatiti da im u ovoj novoj zemlji može biti mnogo bolje ako zasuču rukave, daju se na učenje jezika te zemlje i prionu na posao.
Ti će uspjeti i vrlo brzo stat će na svoje noge, prihvatiti novi život u zemlji u kojoj su se našli, i novi izazovi, nove mogućnosti, a posebno lagodniji život istjerat će ubrzo nostalgiju iz njihove glave te će život krenuti normalno. Taj dio će uglavnom sačinjavati gotovo 90 posto iseljenika.
Oni koji nisu spremni na ozbiljan rad i učenje, ti će se polako gubiti u nostalgiji i zemlju u kojoj su se našli doživljavat će sve više kao stranu i nerijetko će razviti mržnju prema njoj.
Sretnici iz te kategorije, koji nisu za sobom porušili sve mostove, koji su u starom kraju ostavili za sobom svoje kuće ili stanove, obično će se nakon izvjesnog vremena, najčešće kad zarade dovoljno novca, vratiti i pokušati ponovno izgraditi život u svojoj domovini.
Loše iskustvo iseljeništva obično će im pomoći u tome. No, ti će biti uvijek vrlo glasni i negativni ako im se pruži prilika nešto reći ili napisati o iskustvu iseljeništva.
Za takve, svaki iseljenik jadni je pečalbar koji će cijeli svoj neuspješni i čemerni život provesti po bespućima te njemu nepoznate i strane zemlje, pokušavajući se neuspješno vratiti svojim korijenima.
Ipak, kao što smo rekli, golema većina iseljenika bit će spremna na početne žrtve i ozbiljan rad, polako će se integrirati u novo društvo, svladat će jezik, nalaziti nove prijatelje, stjecat će polako sve što im je potrebno i život će krenuti svojim tijekom.
Uskoro će shvatiti da život u toj novoj zemlji i nije tako opak. Zavoljet će svoju ulicu, sprijateljiti se sa susjedima, prihvatiti svog novog mesara i voćara, obitelj će mu polako rasti, krenut će se na godišnje odmore, uživati u prirodi koja će vrlo brzo izgubiti svoje bizarne konture i sve će sjesti na svoje mjesto, isto onako kako je sjelo i u starom kraju.
Priče kako se u iseljeništvu radi i robuje od jutra do mraka da bi se nešto postiglo, stoje isto onoliko koliko stoje i u Hrvatskoj.
Ako čovjek želi postići više od onoga što se može postići u normalnom radnom vremenu, on će raditi više. To je tako u svakom kutku ovoga bijeloga svijeta.
Uglavnom, ljudi će i u iseljeništvu raditi normalno, brinut će se za svoj vrt i kuću, podizat će djecu i u normalnim uvjetima uskoro neće ni znati što je to nostalgija, niti će im povratak na staro padati na pamet.
Shvatit će da i život u velikim, prosperitetnim i stabilnim zemljama, svjetskim metropolama ili uređenim farmama ima svojih prednosti.
I na kraju, unatoč svemu rečenom, ako smijem, jedan besplatan savjet onima koji eventualno negdje u nekom kutku mozga priželjkuju postati iseljenicima: u iseljeništvo se kreće jedino onda kad uvidite da su za vas u vašoj zemlji sve mogućnosti iscrpljene i izgubljene, kad se i posljednja nada u bolje sutra istopila.
Samo onda nećete imati za čime žaliti i cijenit ćete svaku novu mogućnost i svaki novi početak koji će vas voditi k uspjehu u vašoj novoj domovini.
Ako pak želite biti bogatiji nego što jeste u svojoj zemlji, ako mislite da ćete naći bolji posao u tuđini nego što ga imate kod kuće, ako mislite da je fora biti Amerikanac, Australac ili Kanađanin, razmislite dvaput. Takvu avanturu vam onda definitivno ne bih preporučio.
Jer ipak je bolje provesti koliko-toliko normalan život na svojoj grudi, među svojim ljudima, biti prisutan na svim rođendanima, pogrebima, svadbama i krstitkama svojih najmilijih, o kojima ćete u iseljeništvu saznavati samo iz pisama i fotografija svojih poznanika.
I ono najtužnije: kad god se vratite provesti godišnji odmor među svojima, vi ćete se osjećati opet kao kod kuće, svoj na svome, svoj među svojima, ali nažalost nitko VAS nikada u vašoj vlastitoj domaji neće više doživljavati kao svojega.
Morat ćete se pomiriti s time da ćete u svom vlastitom selu u kojem ste se rodili, u svojoj vlastitoj ulici u kojoj ste odrasli, za svoje najbolje prijatelje i rodbinu biti samo turist, stranac koji s njima više nikada neće dijeliti ništa zajedničko, osim ponekog ručka, štamprl rakije pri pozdravu ili prijateljskog razgovora u hladu nekog starog oraha.
Pogotovo ako ste dovoljno nepažljivi i počnete zamuckivati, miješati svoj novi jezik s hrvatskim i praviti se da ste zaboravili jezik koji vas je učila mati. Sve ostalo samo su priče.
Sve je istina sta pises, samo to da se osjecam kao doma kad dodjem natrag u Zagreb, u staru zeljeznicku koloniju koju sam napustio prije 50 godina ti si kompletno u krivu. Ja se osjecam kod kuce jedino ovdje u Montrealu,svagdje drugdje ja sam turista. Nemam nista protiv stare domovine. To je najbolja "stara domovina" covjek moze imati, ali zivot postoji van stare domovine i prostor za zivot je ogroman. Tisuce kilometara Suma,jezera,rijeka i divljine za lov,ribolov i pustolovine svih vrsta.Samo prosli tjedan vratio sam se iz ribolova i u 10 dana provozio se 4800 kilometara i to ne izlazeci iz provincije Quebec. Jedini razlog mojih posjeta staroj domovini su braca i familija i par dana na moru.