"Antofagasta sa svojih 70.000 stanovnika, raspoređen je urbanistički na jednake kockaste blokove, kao i većina američkih gradova.
Propustili ste prvi dio priče? Pročitajte ovdje!
Na svakom uglu nalazio se je do pred nekoliko godina po jedan dućan mješovite robe. U tim dućanima su mahom naši ljudi trgovali, žrtvujući se danju i noću, može se reći bez odmora, da bi došli do izvjesnog blagostanja.
Nekima je lijepo uspjelo, a mnogi su se zadovoljavali time što su pomagali svoje u starom kraju ili davali dobar odgoj i nauk svojoj djeci.
No, da bi i to bilo moguće, trebalo je živjeti vrlo umjereno i držati radnje otvorene neprestano od 5 sati ujutro do ponoći. Često nisu zatvarali ni nedjeljom, da se odmore.
Ja sam te njihove dućane vrlo često posjećivao u svojstvu prodavaoca ondašnje naše velike tvrtke Sabioncello te videći toliku žrtvu naših ljudi i njihovih vrijednih žena, pa čak i djece, odlučili smo nešto poduzeti u njihovu korist.
Tako smo u dogovoru s nekim naprednijim trgovcima, postigli reorganizaciju Udruženja malih trgovaca (1931. g.) u čiju upravu sam stupio kao tajnik.
U to doba sam izdavao iseljenički list 'Naša Riječ', te sam putem njega pozivao na sastanke koji su se održavali svakog tjedna u prostorijama društva i oduševljavao ih za sporazum o skraćenju radnih satova, kako bi mogli priuštiti odmora sebi i obitelji.
To u početku nije lako išlo, jer je bilo onih, koji su se uporno protivili misleći da će ih ograničenje radnog vremena dovesti do rasula.
Ipak je na koncu postignut potpuni rezultat i utanačeno radno vrijeme od 8 sati ujutro do 10 navečer, a nedjeljom samo do 1 sat po podne.
Tokom godina je i to promijenjeno, jer su socijalni zakoni modernizirani te je zakonom ustanovljeno radno vrijeme od devet sati dnevno.
Danas od tolikih dućana nema ni trećina. Stariji su poumirali, a mnogi su mlađi odselili na jug države, gdje su uvjeti za život bolji i sigurniji i gdje je lakše djeci omogućiti višu naobrazbu.
Sa svim tim i danas nailazimo na svakom koraku na naše, a što više zalazimo u centralne ulice, više naših dućana.
Na ulazima mnogih zgrada vide se mjedene tablice s imenima naših liječnika, zubara, apotekara, inžinjera i obrtnika.
Osobitu popularnost kao liječnik i pjesnik, uživa Ante Rendić Ivanović.
On je došao kao dijete sa svojim roditeljima iz rodnog Sutivana na otoku Braču i ovdje ostario, ali je uvijek i on kao i svi ostali naši, ostao vjeran svome rodu i ujedno omiljen među ovdašnjim narodom.
Najviše pada u oči čistoća ovog grada. Usprkos svim poteškoćama artificijelnih uvjeta života, Antofagasta je jedan od najčistijih gradova na Pacifiku.
Gdje je do prvog desetljeća ovoga vijeka harala kuga i sve moguće epidemije, kojima su podlegli i mnogi naši iz onog vremena, danas se ističe kao primjer higijene i ljepote, a to zahvaljujući ne samo nadležnim vlastima, nego i pučanstvu, koje se ne malim žrtvama natječe, da im grad bude na glasu, pa se stoga i osjeća sve veći porast turizma, koliko iz unutrašnjosti, toliko i iz Bolivije, Argentine i drugih obližnjih država.
Turizmom bi se donekle moglo nadoknaditi zastoj u privrednom životu grada, koji je djelomično nastao krizom nekada ogromne industrije salitre.
Stoga je ove godine baš dovršen veliki turistički hotel, koji može primiti do 1000 gostiju.
Što sam se malo više zanio u opisivanje samog grada, nije ni čudo, kad se uzme u obzir da je Antofagasta pomalo i 'naš'.
Tokom desetljeća, stotine naših ljudi dopriniješe svojim radom i primjerom da grad dođe do ovakve razine, kako na ekonomskom, tako i na socijalnom i kulturnom polju.
I danas se na čelu Odbora za napredak grada nalazi sin naših zemljaka Jozo Papić Radnić.
Njegovoj sposobnosti, njegovim vezama i zauzimanjem ima da se zahvali među ostalim i izgradnja državnog turističkog hotela, i kredit za rješavanje problema vode.
Antofagasta je našim ljudima mila i s drugih možda i sentimentalnih. U njemu se i nostalgija za starim krajem umanjuje, kad se ovamo dođe iz drugih krajeva.
Posvuda se čuje naš jezik i osjeća se prijateljstvo i obitelj ne samo kad je čovjek u krugu naših, nego i među istim Chileancima, a kada dođete u društvo, onda ste baš kao kod kuće.
Prigodom moje prve posjete društvu, našao sam se sa mnogim prijateljima.
Bila je baš te večeri sjednica uprave i mogao sam vidjeti predsjednika g. Martinića u poslu.
To je aktivan i poduzetan čovjek, kome treba zahvaliti, što su društvene prostorije proširene i lijepo uređene.
Pozdravili smo i predsjednika našeg športskog kluba 'Sokol' gosp. Ivana Papića.
On nam je pričao o radu i uspjesima ovog glasovitog kluba, dok je Fedor s oduševljenjem pregledavao i prebrojavao razne trofeje i dobrojio do preko stotinu pehara i mnoštvo medalja i drugih premija, koji sve govore o tolikim pobjedama naših športaša.
Spominjujući klub 'Sokol', ne mogu a da se ne sjetim i njegovog osnivača i prvog predsjednika Ivana Goića.
Rođen u Praznicama na otoku Braču, školovao se je u dalekom Magallanesu (Punta Arenas) odakle je još 1926. god. donio svoju veliku športsku opremu i polet, prenijevši ih na naše mlade Antofagaste.
'Sokol' u sadašnjici posjeduje i svoje vlastito moderno igralište".
Nastavit će se...
