Stjepan Lojen, iseljenik sa sjevera Hrvatske, opisuje gotovo feudalnu potlačenost i bijedu u kojoj se još početkom 20. stoljeća nalazilo njegovo selo.
Iako žive nadomak glavnog grada, Zagreba, seljake ovih sela muči teška zaostalost i gotovo izgladnjelost. U nekim se obližnjim krajevima možda živjelo malo bolje, ali neimaština je vladala svagdje, a prezaduženost opterećivala seljake koliko i teškoće svakodnevice.
"Moje selo je bilo vrlo siromašno i kulturno zaostalo. Zemlja je većinom neplodna, a uz to i primitivno obrađivana... Moja je porodica živjela u zadruzi koja je brojila 25 članova, većinom djece. Imali smo drvenu kuću, slamom pokrivenu i bez poda; sastojala se u svemu od jedne velike sobe, male kuhinje i neke vrste smočnice. Spavali smo svi zajedno u velikoj sobi. Kreveti sa slamnjačama bili su poredani uza zid. U jednom kutu, kraj prozora, stajao je stol na kojem se posluživala hrana. Za ručka ili večere stariji su muškarci sjedili na klupama oko stola, a njihove su žene stajale do njih i svi zajedno jeli iz jedne zdjele. Veća djeca jela su na svojim krevetima, a malu su majke držale na rukama i hranile ih istom žlicom kojom su i same jele.
Na dan su obično bila dva obroka: ujutro žganci ili tvrdi crni kruh i kiseli kupus, a uvečer kiseli kupus s grahom ili krumpirom. Tako je to išlo iz dana u dan. Samo ponekad, i to ljeti, mogli smo tu jednoliku hranu poboljšati svježim sirom i crvenim lukom. Meso se jelo dvaput u godini: o Božiću i Uskrsu!"
Jednog dana Stjepan je shvatio kako neki ljudi žive drukčije i da o njegovoj odluci ovisi hoće li možda i njemu svanuti.
"Kad sam poodrastao, naročito kad sam završio osnovnu školu i kad sam doznao da svi ljudi ne žive takvim životom, počeo sam o svemu pomalo razmišljati. Takav mi je život postajao sve neugodniji, u meni se javljalo neko nezadovoljstvo. Kad sam kasnije počeo s ocem odlaziti u Zagreb na sajam, moje je nezadovoljstvo sve više raslo. U glavi mi se polako rađala misao kako da se izvučem iz naše seoske bijede i nevolje...
Jednog je dana tetka dobila pismo od muža iz Amerike i zamolila me da joj ga pročitam. Bilo je to najobičnije pismo, pisano onako kako su pisale stotine tisuća naših iseljenika - raspitivali se za svakog člana porodice poimenice, za svakog susjeda pa čak i za pojedina grla goveda. Pa ipak je to pismo toliko na mene djelovalo da su mi od uzbuđenja podrhtavale ruke dok sam ga čitao. 'A sada da ti kažem da sam živ i zdrav', čitao sam dalje dok je moja tetka od radosti brisala suze. 'I da živim dobro. Stalno radim i zarađujem dolar i po na dan...'
Dolar i po na dan! Počeo sam brzo u mislima sračunavati koliko bi mi vremena uzelo da uz takvu zaradu kupim koje jutro dobre zemlje i sagradim lijepu kuću. I od tada sam počeo maštati o Americi. Iz naše su kuće dvojica već bila u toj 'obećanoj zemlji', a gotovo svaka susjedna kuća imala je po nekog svoga u Americi. Pa kad su oni mogli da odu u Ameriku, zašto da ja ostanem ovdje u ovom blatu?
Amerika - to je odsad bio moj životni cilj".
preuzeto iz knjige Merika - Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880. - 1914.
