Stari Grad, antički Faros, povijesno srce otoka Hvara iznjedrio je mnoge velikane.
Poznate, poput Petra Hektorovića čije se Ribanje i ribarsko prigovaranje iz 16. stoljeća i danas čita, ali i one poput Nikole Zaninovića, opernog pjevača koji je u prvoj polovici prošlog stoljeća hrvatsku glazbenu baštinu uspješno promicao s one strane Atlantika, što je široj javnosti do danas ostalo posve nepoznato.
Nikola Zaninović rođen je 7. rujna 1878. u Starom Gradu. Rodno mjesto napušta već kao petnaestogodišnjak. Kao i mnogi Hvarani, zbog poznate ekonomske situacije trbuhom za kruhom odlazi u svijet.
Sreću je odlučio potražiti u obećanoj zemlji Americi, gdje se pridružio svojim rođacima koji su živjeli u Portlandu, u državi Oregon.
U zemlji belcanta
Odmah po dolasku prilagodio se na novi način života. Prihvaćao je svaki, pa i najteži posao koji je redovito pratio pjesmom.
Njegov veliki talent nije prošao nezapaženo: na poticaj svojih rođaka počeo je školovati glas.
Satovi glazbe u kratkom roku su se isplatili. Zaninović je s lakoćom savladao tehniku pjevanja te su ga pedagozi iz Portlanda, svjesni da ih je učenik nadmašio, uputili u New York na daljnje usavršavanje.
Selidba u Veliku Jabuku bila je pun pogodak. Već po dolasku 1905. godine Nikola Zaninović počeo je kazališnu karijeru u jednom od poznatijih kazališta.
Sudbina je htjela da se u to vrijeme u New Yorku nađe i operna pjevačica iz Zagreba Milka Trnina.
Primadonino iskusno uho zapazilo je Zaninovićev lirski, a opet, kako je tvrdila, muževni bariton koji mora dobiti mjesto u samom vrhu.
Svjesna da njegovo vrijeme tek dolazi, Zaninoviću je savjetovala nastavak školovanja u Italiji, što je on bez razmišljanja prihvatio.
Boravak u zemlji belcanta višestruko mu se isplatio: dobio je prigodu pjevati u Donizettijevoj operi "Lucia di Lammermoor" 1911. godine. Već za prvi nastup pobrao je priznanja i visoke ocjene publike, ali i kritike.
Iako je pjevački uspjeh pratio i uspon na društvenoj ljestvici, sve više ga je mučila nostalgija za domovinom.
Godine 1912. posjećuje obitelj u Starom Gradu, prvi put otkako je otišao u Ameriku. Iako je mislio da će se nakratko odmoriti od pozornice, boravak u rodnom zavičaju provodi radno.
Prvi koncert održao je u Hrvatskom domu u Visu, a potom je nastupio u Starome Gradu, Splitu te u Zadru.
Njegovi nastupi nisu prošli nezapaženo. Tako zadarski Narodni list 25. rujna 1912. piše: "Glasbeno-pjevačko društvo Zoranić priredilo je u nedjelju u večer u dvorani Hrvatske čitaonice veoma uspjeli koncert. Gostovao je g. Nikola Zaninović, operni pjevač, koji je prvu glasbenu školu izučio u Americi, a kasnije je došao i Italiju, gdje je popunio obuku i pjevao u više kazališta. U velike se dopao i radi glasa, koji je jak i ima ugodan timbar, i radi dobre škole".
I sljedeća, 1913. godina bila je za Nikolu Zaninovića uspješna. Angažiran je u njemačkoj operi u Pragu, o čemu Narodni list 22. ožujka te godine piše: "Publika je Zaninoviću iskazala priznanje dugotrajnim, opetovanim pljeskom, dok se kompetentna kritika u novinama jednoglasno veoma laskavo izrazila o jučerašnjem izstupu. Igra je također bila na umjetničkoj visini. Zaninović ima glas osobite boje, koja čisto osvaja, te uz izvrsnu školu jamči za još veće uspjehe".
Druženje s Meštrovićem
Iako je boravak u Pragu bio više nego uspješan, politička previranja u Europi Zaninovića vraćaju na Hvar, odakle već 1916. godine ponovno odlazi u Ameriku.
Sjećanja na domovinu bila su živa i bolna: na turnejama pjeva skladbe domaćih kompozitora poput Hatzea, Zajca, Ružića, Novaka... Svojim nastupima pobudio je zanimanje američkih stručnjaka za našu glazbenu baštinu, što je zapaženo i u domovini.
Tako zagrebački Svijet u svom broju od 3. srpnja 1924. godine njegov koncert u Portlandu navodi kao prvorazredni umjetnički događaj na kojem je moderna hrvatska pjesma kroz istančanu Zaninovićevu izvedbu osvojila naklonost američke publike tog važnog središta dalekog Zapada.
Zaninović se u Americi družio s našim ljudima, među kojima je bio i slavni kipar Ivan Meštrović kojeg je pratio na studijskom putovanju po Americi. Sudjelovao je u glazbenom dijelu programa, a središnji dio njegova nastupa bila su djela hrvatskih skladatelja.
Iscrpljujući rad, gotovo svakodnevni angažmani te bogat društveni život, Zaninoviću su ozbiljno narušili zdravlje.
Nastupi mu pričinjavaju sve veći napor te u New Yorku otvara vlastiti studio i počinje se baviti pedagoškim radom kojeg potom nastavlja u Portlandu, gdje je i počeo svoju glazbenu karijeru.
Uz pedagoški rad povremeno nastupa i na koncertima koje kritika hvali. Iako njegov studio postaje sve poznatiji, Zaninović je zbog sve lošijeg zdravlja morao prestati s radom.
Pokušao se izliječiti odlaskom u sanatorij, gdje je nedugo potom preminuo, 19. svibnja 1942. godine.
Pokopan je u Portlandu. Ispratili su ga njegovi američki štovatelji, ali i brojni hrvatski iseljenici.
Ana Kaštelan
