Naslovnica Priče

Vojsku odlazećih čeka bolna starost u iseljeništvu

Stari i nemoćni ljudi posebno su emotivno ranjivi i osjetljivi, a kad su još u jezičnoj, kulturnoj i društvenoj izolaciji, traume su puno ozbiljnije
10. kolovoza 2016. u 15:32 80 komentara 27608 prikaza
Anna Zagar
Foto: Donald Wolf
Pogledajte galeriju 1/3

Mladi odlaze, spremaju svoje kovčege, guraju se u redovima na šalterima u zrakoplovnim lukama. Svijet izgleda pun izazova i oni radosno hrle da se domognu tih toliko žuđenih odredišta gdje će osnovati novi dom i započeti drugi život, bolji i ljepši od onoga kojeg ostavljaju s gorčinom u srcu.

Zar da u ovakvim prilikama razmišljaju o tamnijoj strani iseljeničke priče? Ta je njihova priča barem za početak ispunjena nadom i vjerom u bolji život i čini se jedinim izlazom za svakog tko je spremio svoj "pinklec" i krenuo na put. Ponajmanje će razmišljati o godinama daleko ispred sebe, o godinama u kojima danas tavore njihovi roditelji koji nisu imali neki posebno uspješan put nego su se morali boriti za svakodnevni kruh. Radili su i mučili se, a sad, pod stare dane i taj je komadić suhe kore već doveden u pitanje.

Ipak, svima onima koji odlaze treba reći istinu da svijet u stvarnosti ne izgleda tako kako se iz njihove sužene perspektive čini. Pogotovo to trebaju ponavljati oni koji su ga i sami iskusili pa znaju o čemu govore. 

U raspravama o iseljenoj Hrvatskoj prisutne su mnoge teme i problemi vezani uz svakidašnji život našeg čovjeka izvan domovine. Mladi se povezuju i izmjenjuju svoja iskustva putem virtualnih mreža i tako pomažu jedni drugima da prebrode prve sudare s realnošću odselidbe, no ponajmanje se govori i piše o mukama i sudbini naših starih koji posljednje dane svog života proživljavaju u nepodnošljivoj izolaciji od svijeta i k tome još u tuđini. 

Naravno, za mlade ljude u najboljoj životnoj snazi to nije važno pitanje. Oni ne misle o tome da će starost ikada doći. Ipak, ovaj je problem sve prisutniji u životu hrvatskih zajednica diljem svijeta, pa tako i u dalekoj Australiji. 

Generacije hrvatskih iseljenika iz ranih pedesetih i šezdesetih godina danas su u onoj životnoj dobi kad bi trebali uživati plodove zasluženog rada i truda. Na njihovim plećima podignute su moderne transverzale i mostovi koji povezuju Australiju. Iz njihova neumorna rada izniknule su električne centrale i neboderi, a nije nepoznato ni to da su u mnogim rovovima, tunelima i rudnicima, na najmučnijim poslovima uništavali svoje zdravlje upravo hrvatski pioniri. 

Slični problemi tište naše ljude i u Kanadi i Americi, ali i ovdje na europskom tlu jer nema svatko mogućnosti da zavuče ruku u džep i omogući sebi odmor i duševnu hranu u svome zavičaju i staroj domovini. Ima sve više i takvih slučajeva da naši iseljenici u starijoj dobi pola godine borave u Hrvatskoj, a drugu polovicu u zemlji odselidbe uživajući u starosti i blagodatima koje su zaslužili nakon napornog rada i odricanja u mladosti. No budimo otvoreni, riječ je o vrlo skromnom broju takvih sretnika koji to financijski mogu podnijeti. Većina hrvatskih iseljenika ostat će tamo kamo su odselili s neostvarenim snovima o povratku, posvećeni svojoj djeci i unucima dok su im potrebni i od koristi.

Kako oni danas provode svoju starost? Hrvatska zajednica Australije, iako jedna od najbrojnijih etničkih skupina na kontinentu, nije još spremna ozbiljnije se uhvatiti u koštac s očitim činjenicama masovnog starenja većeg dijela svoje populacije. Razumije se, najprije je trebalo podizati crkve i društvene dvorane, brinuti se o prostorima za nastavu hrvatskog jezika jer su neprestano pristizale nove generacije djece, čuvati ono malo tradicionalnih oblika međusobnog druženja i običaja iz stare domovine. 

Za starce se nekako očekivalo da se snađu kako su se uvijek snalazili. Većina od njih danas svoje posljednje dane provodi u krugu obitelji ili u nekoj ustanovi, a sad – što mladi nemaju vremena za njih, to je razumljivo jer su uvijek u nekoj stisci, odsutni, u trci za novcem i u borbi za većim standardom života. Uostalom, tako je to u većini slučajeva i u staroj domovini.

Ipak, riječ je o jednoj bitnoj razlici. Stari i nemoćni iseljenici posebno su emotivno ranjivi i osjetljivi, a kad su još u jezičnoj, kulturnoj i društvenoj izolaciji, traume su puno ozbiljnije i dublje. Njima nedostaje ono što su iz djetinjstva ponijeli sa sobom u svijet; materinji jezik, rodbina, susjedi i prijatelji - netko s kim se mogu do sita ispričati, kome se mogu otvoreno požaliti, netko tko ih može, bez suvišnog objašnjavanja, istinski shvatiti.

Većina njih polako gubi sposobnost općenja na stranom jeziku, obzor pojmova i značenja nezaustavljivo kopni, a sjećanje na davne događaje postaje sve prisutnije, sve življe u njihovoj uspomeni. Ne jednom mi se dogodilo da su me djeca osoba u poodmakloj životnoj dobi dok sam radila u diplomaciji tražila da im pronađem nekoga s kime bi njihovi stari roditelji na hrvatskom komunicirali ili da im omogućim povratak u domovinu dok su još pokretni ili barem da im se nakon smrti prenesu njihovi zemni ostaci u rodni kraj. Iz te je njihove potrebe progovarala neutaživa i vječna žeđ za povratkom korijenima.  

Ta tema nas neminovno vodi na groblje. Ovaj put na jedno novo u Melbourneu. Vreli je ljetni dan. Malo nas je koji smo došli na ispraćaj prijatelja Neda Rukavine. Bio je pjesnik života, samac, čovjek koji je desetljećima živio okružen golubinjacima i stotinama malih pernatih bića koja su mu očito bila jedini prijatelji. Pričali su cinici da ih je povremeno spremao za obrok kad se našao u financijskim nevoljama, a to je, što se njega ticalo, često bio slučaj. 

Zašto je iz kršne Like prevalivši preko pola svijeta potegnuo u Australiju, ni sam to nije znao. Njegova umjetnička duša naišla je na sušno tlo australske kulture pa se nije uspio ostvariti kao slikar. Pokušavao je barem drugima stvoriti priliku. Ugošćavao je od vremena do vremena umjetnike iz Hrvatske kojima je organizirao izložbe u Australiji na radost malobrojnih zaljubljenika umjetnosti jer je većina naših ljudi, ali i ostalih, morala naporno raditi i nisu imali ni razumijevanja ni vremena za takve artističke ekshibicije.

Groblje leži u ravnici, na prostranoj ledini. Izloženo je jakom vjetru koji brije i ruši sve pred sobom. Odolijevaju mu samo kamene stele i drveni križevi duboko usađeni u crvenu zemlju te pokoji plastični cvijet pričvršćen za metalnu ploču s imenom pokojnika. Dok je svećenik nad rakom sricao molitve na hrvatskom, sjetih se Nedova prvog posjeta našoj novopridošloj obitelji. 

Ispričao nam je puno lijepih trenutaka iz svog života u Australiji da bi na kraju priznao kako je živio pustinjački. Patio je i za ljudskim društvom, a najveća želja mu je bila da bude pokopan na malom groblju u Gospiću. Teško se nosio sa svojom kratkotrajnom, ali opakom bolešću svjestan da se svih snova mora odreći. 

Vraćen je prahu zemaljskom na pustopoljini australskog groblja i najvjerojatnije više nikad nitko neće onamo doći da mu pohodi grob. Tada, na tom mjestu čvrsto sam odlučila kako ću se s obitelji vratiti jer ne želim da nam se kao milijunima drugih zamete trag na ovoj vjetrometini daleko od svega i sviju koji su nam ikada nešto značili.

Pa iako su takvi primjeri prilično rijetki u hrvatskoj zajednici koja je mukotrpnim radom stvorila materijalni standard da može svoje najbliže dostojno sahraniti, još uvijek nije sazrela svijest većine iseljenika o tome da im je potrebno nešto mnogo važnije od materijalnog blagostanja. Dobrim su se standardom tješili, ali se od domotužja nikad nisu izliječili. 

Hrvatska zajednica trošila je dobar dio stvaralačke energije i u dokazivanje svog nacionalnog bića okružena neprestanim pritiscima službenih jugoslavenskih predstavništava, kao i nerazumijevanjem mnogobrojnih australskih institucija koje su prihvaćale službenu politiku bivše jugoslavensko-komunističke vlasti. 

Možda je nedovoljno poznato da hrvatska zajednica u Australiji nažalost nije bila samo taocem jugoslavenske prljave propagande, nego je često bivala i žrtvom obračuna, karijerizma i avanturističkih strasti pojedinaca iz vlastitih redova motiviranih koristoljubljem ili potrebom za dominacijom u hrvatskoj etničkoj zajednici. 

Među našim iseljenicima su od vremena do vremena haračili razni samozvani vođe i pametnjakovići, čudni neki ljudi sa sumnjivim planovima i idejama dok im je duhovni geto u koji se stiskao hrvatski čovjek naprosto išao na ruku. U tom kolu bilo je svakakvih probisvijeta, od politikanata do "duhovnika", od lihvara do doušnika. 

To je hrvatsku zajednicu desetljećima izjedalo pa su se ljudi plašili vlastite sjene i svatko tko je došao iz Hrvatske bio je sumnjiv jer se vjerovalo da bi od dva Hrvata barem jedan mogao biti "Udbin čovjek". 

Pred nama je čitava jedna populacija (nezamjetnih) na pragu zrele starosti sa svim onim zdravstvenim, socijalnim, a često i materijalnim nedaćama koje donosi ova životna dob. U hrvatskoj zajednici Australije susrećemo dva različita ishodišta iz kojih dolaze ovi stari ljudi, koja velikim dijelom određuju sadržaj problema starih osoba. 

Kao što smo već ranije naglasili, najbrojniji dio populacije starih Hrvata potječe iz radne generacije ranih pedesetih i šezdesetih godina. Zahvaljujući teškim, opasnim poslovima i nezdravim uvjetima u kojima je privređivala ova populacija, među njima nalazimo visok postotak invalida i bolesnika s kroničnim bolestima. 

Zatvor Još jedna tužna iseljenička priča Dok se gubio po svijetu, u Hrvatskoj ga je čekalo bogatstvo Antofagasta Pustinja kao sudbina Susret sa starom majkom nakon toliko desetljeća

Njima je potrebna posebna njega i zdravstvena zaštita, a zbog navedenih problema i bolesti često su gotovo potpuno izolirani od društva. Većina njih se relativno dobro sporazumijeva na engleskom jeziku (uz napomenu da mnogi ne znaju engleski čitati i pisati), no mnogobrojni primjeri dokazuju da im je društveni život sveden na komunikaciju o osnovnim potrebama i bolesti te možemo samo pretpostavljati kako provode svoje posljednje godine života. 

U drugoj grupi starih i nemoćnih članova hrvatske zajednice zatječemo mnogobrojne osobe (pretežno žene udovice) koje su dospjele u Australiju na nagovor svoje djece nakon radno aktivne životne dobi u domovini. Mladim zaposlenim parovima takvo se rješenje u jednom razdoblju činilo idealnim jer ih je to oslobađalo brige oko čuvanja vlastite djece, a i starom je roditelju pružalo zaštitu, emocionalnu i materijalnu sigurnost u krugu obitelji. 

U velikom broju slučajeva život je s vremenom demantirao ove tobožnje prednosti i sve je više pokazivao loše strane takvih rješenja. Unuci su porasli i izašli iz kuće, roditelji su nastavili utrku za novcem, nepoznavanje engleskog jezika ograničilo je komunikaciju starih ljudi na rijetke poznanike i nedjeljne posjete hrvatskoj crkvi. Neshvatljive udaljenosti i komplikacije u prometu onemogućuju im zadovoljavanje onih potreba (samostalno kretanje, odlazak u crkvu, posjet prijateljima, šetnju tržnicom i sl.) koje su s lakoćom zadovoljavali u svojoj sredini, u domovini. 

Možda su ondje živjeli bijedno od male mirovine ili socijalne pomoći, no u Australiji ovise isključivo o slobodnom vremenu, razumijevanju i volji svoje djece... Možda je najljuća žuč starosti u naših iseljenika suočavanje s nemani velegradskog podneblja gdje svaka pojedina osoba, iskorijenjena iz vlastitoga kulturnog i društvenog miljea, podnosi strašnu egzistencijalnu samoću.

I nemojmo zaboraviti da je njihova sadašnja stvarnost zrcalo buduće stvarnosti mnogobrojne vojske odlazećih.

  • Pax:

    Gomila gluposti. Prodjoh svijeta i vidjehnkako ljudi zive ali nigdje ne vidjeh tezeg zivota za starce nego u Hrvatskoj. Umirovljenici na zapadu idu na krstarenja dok nasih vecina nema ni za pristojan rucak. Znam masu ljudi s mirovinama kakvih 2000 ... prikaži još!0 i sitno kuna, ljudi koji su navikli na relativno ugodan zivot a sad u starosti jedva skupe za rezije a o skupim ljekovima koje moraju placati da ne govorim. Staracki domovi su u komatoznom stanju, (za mjesto u drzavnom domu se ceka godinama) a za bolji privatni treba izdvojiti i po 8000 kuna. Koliko posto nasih umirovljenika si to moze priustiti?!

  • pozornik66:

    Koja izolacija, stari ljudi se u emigraciji sastaju i vidjaju više nego naši stari ovdje po selima i manjim mistima a i ovi u gradu nisu baš društveni isto, pogotovu kad bolest dodje. 80% emigracije ima mogućnosti vratit se u ... prikaži još!u Hrvatsku ali im je komfor i uvjeti u Hrvatskoj ne odgovaraju a tek da ne govorim o doktorima i bolnicama koji su živi užas usporedjući ga sa naprednim zapadnim zemljama.Takodjer je teško ostaviti svoju dicu i unučad

  • belottotototo:

    Zakaj bi netko nakon 40 godina vani bio u jezicnoj izolaciji? Bolje 5 godina "boli" ko starac nego 49 godina boli do starosti