Moja Hrvatska
Naslovnica Priče

Evo zašto sam napustila hrvatsku stvarnost

Je li život u SAD-u med i mlijeko? Rekli bi u Zagrebu: "kaj got"! Je li stvarno zlatna zemlja i padaju li dolari s neba kad se dočepate zelene karte? Odgovor ćete lako i sami zaključiti bez da vam ja opet kažem nešto tipa "ae"
30. siječnja 2017. u 09:33 17 komentara 11569 prikaza
Riana Petanjek
Foto: Privatni album

Riana Petanjek mlada je Hrvatica koja je sama na motoru obišla Route 66, radila u Indiji, prošla pola svijeta i završila dva fakulteta. Neprestano je radila i bila u potrazi za poslom s kojim će moći imati sigurnost i normalna primanja. Ali, to u Hrvatskoj nije pronašla.

Odvažila se otići u SAD. Ova spisateljica, putopistkinja, novinarka i fotografkinja, u nekoliko kolumni za 24sata.hr otkrit će nam kako izgleda kada odete iz Hrvatske trbuhom za kruhom. Ovo je njezina prva kolumna. U njoj otkriva kako je uspjela ostati u SAD-u i dobiti radnu dozvolu. 

Napustila sam hrvatsku stvarnost

Hrvatsku stvarnost, koju svakodnevno velik broj mladih i obrazovanih ljudi napušta prvenstveno trbuhom za kruhom, a onda i zbog nezadovoljstva političkom ili društvenom situacijom, napustila sam i ja. Prije točno dvije godine. 

Wall Street Radim transakcije i do nekoliko milijardi dolara Mario Ančić: Moj život na Wall Streetu Autobusi Puni autobusi mladih Oči su suzne i onima koji odlaze i onima koji ostaju: Ovdje dobro živjeti mogu samo direktori

Danas pišem s newyorške adrese, točnije s Manhattana. Da, zasad imam radnu dozvolu, imam posao fotografa i video montažera s kojim mogu tu živjeti i nemam roditelje koji su profitirali političkom ili nekom davnom privatizacijskom situacijom u Hrvatskoj da bih do toga došla, a još manje sam se udala za nekog tu ili došla na sličan način.

Nitko ni od moje najdalje rodbine nikad nije živio ni blizu San Francisca u kojem sam počela američki život, pa nije ovo ni slično onoj priči bio je moj "dundo" tamo s familijom pa su mi oni pomogli. 

Je li bilo magično zvati New York domom za vrijeme adventa? I više nego magično, no je li dolazak do toga bio magičan, e to je već neka sasvim druga priča.

Je li život u SAD-u med i mlijeko? Rekli bi u Zagrebu: "kaj got"! Je li stvarno zlatna zemlja i padaju li dolari s neba kad se dočepate zelene karte? Odgovor ćete lako i sami zaključiti bez da vam ja opet kažem nešto tipa "ae"! 

Ipak bio je neki Bruce Sprinsteen ili Sinatra koje obožavam od kad sam bila dijete, bio je tamo neki Beverly Hills i Baywatch za vrijeme odrastanja u tad teškim hrvatskim devedesetima, pa je onda bilo puno mojih putovanja u Ameriku i onaj moj poznati pothvat sama na Harleyu po Route66.

Tako se onda nakon svega toga rodila moja ogromna želja da se preselim u SAD. U meni je postojalo jedno uvjerenje da će u SAD-u sve u mom životu biti kako treba. Da ću kao u tim istim romantičnim serijama imati super posao i stalno se voziti na Harleyu po sunčanoj Kaliforniji. Da će, za razliku od novonastale još teže hrvatske situacije moje kvalitete i vrijednosti biti prepoznate i da ću zato lako pronaći super posao na nekom TV-u ili opet radiju, ako se dovoljno potrudim.

Da nije kao kod nas sve preko veze. Na kraju krajeva radila sam u Indiji za američki magazin, mora nešto značiti.

Puno vremena sam izgledala kao Baltazar kad hoda naprijed-natrag i čeka da mu se upali lampica, smišljala i razmišljala kako pronaći način da živim tamo, a da nisam jedna od onih otprilike 11 milijuna ilegalaca koji su došli na turističkoj vizi i ostali, jer, vjerujte, tamo se to može.

No onda nema doma jako dugo dok se ne srede papiri. Najčešće brakom s nekim kome platite za to ili pronađete američkog prijatelja za tu uslugu. Znala sam da mora biti bolji način.

Naravno, ima onaj da ste jako genijalni u nečem što radite pa neka firma nema problem s tim da vas sponzorira i zaposli, da ste genijalan sportaš ili znanstvenik. Ukratko – da vas trebaju. Ili da se eto čudom baš zaljubite u nekoga s njihovim državljanstvom i on u vas ili da imate jako, jako puno novaca da si platite neki njihov prestižan faks. Onda opet imate velike šanse za ostanak tamo. Ili da ste recimo dobili zelenu kartu na lutriji za to.

Nažalost, nisam spadala ni u jednu od tih kategorija. No i dalje su moje uvjerenje i želja bili ogromni. 

Ipak postoji način!

Lampica se upalila nakon razgovora s nekima koji su nekad bili u istom stanju uma kao i ja. "Upiši neki community college! To je 10 puta jeftinije od onih privatnih skupih fakulteta, to ti je onako za njihovu sirotinju. Radit ćeš tamo bilo što i otplaćivat ga dok se ne snađeš. Nije ti to teško, posebno za nas koji smo kod nas završili studije. Ne moraš to odmah platiti, nešto malo ti love treba za početak, a dalje se boriš!" 

I tako sam ja krenula tim smjerom, za mene tad gotovo jedinu opciju. Naravno u San Francisco jer to je bio grad u koji sam se najviše zaljubila u studij video režije i montaže. U tome sam se ionako željela usavršiti. I to je bila u pravom smislu riječi borba i preživljavanje i nekoliko svakakvih poslova istovremeno. I otkrivanje nekog sasvim drugog SAD-a. Onog kojeg pronađete kad zagrebete ispod površine i kako to uvijek biva – otkrijete potpuno drugačiju stvarnost kad negdje živite nego kad to mjesto posjećujete turistički.

Kako izgleda njihov faks? Hoću li biti najmlađa tamo?

Prije nego što sam otišla, najveći strah mi je bio da ću biti najstarija na faksu, nekako da ću biti jedina koja na taj način želi ostati tamo. Doslovno, prvi dan na obaveznom predavanju za sve internacionalne studente upoznala sam ih barem 20 još starijih od mene, jednako obrazovanih u njihovim zemljama i dovoljno inspiriranih da krenu istim tim smjerom. Najčešće zbog loše situacije doma, a poneki i sa sličnom ljubavi prema SAD-u poput moje. Nema zemlje iz koje nisu bili i priče koju nisu imali iza sebe.

Neka drugačija Amerika...

Kad krenete sa životom u Americi na taj ili sličan način, bez onih idealnih situacija, mnoge vam stvari postanu jasnije. Kad magistrica sociologije iz Italije trima marihuanu da bi platila faks koji je tri puta lakši od njenog, kad se netko s dva faksa može nadati poslu čuvanja djece ili šetanja psa ili kad Španjolka s magisterijem iz ekonomije čisti sobe u hostelu, a sve pričaju engleski na razini materinjeg jezika, e to vam je baš prava magija.

Istovremeno svi s idejom da je to zemlja mogućnosti za sve i da samo treba biti ustrajan. Da će doći bolji posao s vremenom.

Kako je moguće da radite tako puno iako legalno ne smijete, jer vam studentska viza ne daje potpuno slobodne ruke? Toliko da možete zaraditi i za faks i za sve ostalo što vam treba i pristojno živjeti. Samo ću vam reć da postoje recimo ljudi koji vam prodaju lažne dokumente, agencije koje traže poslove ilegalcima i da jako veliku većinu nije ni briga kakvu vizu imate i imate li je uopće.

Jedan cijeli svemir daleko od uređene zemlje za razliku od Hrvatske kakvom sam je ja recimo smatrala. E sad ima jedna velika kvaka u tome. Nije ih briga i sve je moguće tako dugo dok radite poslove koje oni ne žele raditi. Zato je moguće da puštaju milijune ljudi da tamo ilegalno žive, rade, školuju svoju djecu i sve ostalo. Da, priznati im se mora – daju vam priliku. I onda se mnogi koji to znaju samo nasmiju Trumpu koji se šepuri time kako će sve ilegalce poslat doma jer oni uzimaju poslove njima.

Zna i on sam da bi mu Amerika doslovno drugi dan nakon tog pothvata ostala bez čistih ulica, spakirane ili dostavljene hrane... dug je niz, a vi ste shvatili poantu. 

Ipak na kraju tog završenog studija (bilo kojeg), daju vam radnu dozvolu i onda počinje još jedna nova borba i još neka nova lica SAD-a.

Kako doći do tih mogućnosti?

Moja priča odnosno što vam sve točno treba ako mislite u tom istom smjeru i mnoge druge malo drugačije priče koje sam snimala čekaju vas u nadolazećim kolumnama. 

Na kraju, nakon svega lošeg i dobrog najčešće je zavolite na neki novi način. Stvari koje sam očekivala od nje nisam pronašla i obratno. I često vam najteže pada što ni tako daleko od doma niste potpuni, ali ni doma više. Čudna je ta zbunjenost koja vas zadesi nakon dugo vremena života vani, nakon što imate barem dva mjesta koje zovete dom. 

Koji su načini da probate živjeti u Americi pogledajte i u Rianinom uvodnom videu: 

Rianu možete pratiti i na njenom Facebooku i Instagramu.

  • Avatar Orgasmatron
    Orgasmatron:

    koji mentalni sklop ima osoba koja si promjeni prvo ime?

  • Avatar dokurcatiguzica
    dokurcatiguzica:

    Krasan tekst, procitao sam ga 20x i dozivio nesto slicno prosvijetljenju,katarzi, ustvari jos treperim od tih zivopisnih zapazanja, veleumnog izrazaja, dubine i ostalih nektara i ambrozija spisateljstva. Cim naucim americki jezik odmah pravim splav i krecem u potragu za nekom ... prikaži još! strujom koja vuce do obala sitnog pijeska i zategnutih guzica.

  • Avatar ne_znam_ja_nista
    ne_znam_ja_nista:

    a da joj netko malo lektorira tekst prije objave, jer je jako teško razumjeti što je htjela reći.. :) zaboravila je hrvatski jezik u tuđini...