Prvo duboko uzdahne, a onda kaže kako je šteta što autobus odlazi za samo deset minuta jer bi na pitanje što joj sve nedostaje mogla odgovarati do sutra.
"Obitelj, prijatelji, grad, najdraže mjesto za kavu, a najviše... on", govori nam 23-godišnja Dajana Jelić dok pogledom znakovito pokazuje na momka koji je ispraća na Glavnom kolodvoru i zbog kojeg se ona svaka dva tjedna vraća u Zagreb pa opet putuje natrag u Augsburg.
Ondje kao asistentica ortodonta radi već tri godine, otkad je otišla jer ovdje nije uspjela pronaći posao.
"Prilika je u Njemačkoj bilo previše da bi ih se ignoriralo iako nikad ne bih otišla da nisam morala jer je ovdje život puno ljepši. Voljela bih se vratiti, ali ovdje se jednostavno ne može zaraditi dovoljno novca za život", tvrdi mlada Zagrepčanka za kojom će u Njemačku baš zato otići i dečko.
Iako je u Hrvatskoj radio kao vozač za četiri tisuće kuna, u Njemačkoj će za isti posao zarađivati 14 tisuća kuna.
"Ovdje bismo zauvijek morali živjeti s roditeljima i nikad se ne bismo osamostalili", priznaje 22-godišnji Slavko Jurić koji još sređuje papire, pa će se u svibnju i on ukrcati na jedan od autobusa.
Mogućnosti ima na pretek, jer u jednom danu samo u München ode više od 20 autobusa.
"Stalno smo puni, odlazi tko god ima priliku. Mi vozimo tri puta tjedno, ali uskoro ćemo, zbog interesa, svaki dan. Dosta se ljudi i vraća jer im dom nedostaje, ali samo u posjet", otkriva nam vozač autobusa Stipe Lugurić te kroz šalu, a dijelom ipak ozbiljno, zaključuje da su autoprijevoznici jedini radnici kojima je žao što imaju posla.
Sretan, kaže, ne možeš biti kad vidiš koliko ljudi odlazi i to najviše mladih.
Upravo zato da bi zaustavila egzodus mladih, Vlada i ove godine planira niz mjera, no naši sugovornici koji su jučer čekali autobuse za Njemačku prema njima su ipak poprilično skeptični.
"U München sam otišla prije mjesec dana i shvatila da nema te potpore koja bi me vratila", poručuje 31-godišnja Sanja Ružić.
Iako je ta ekonomistica bila zaposlena od svoje 19. godine, odlučila je dati otkaz i bolje uvjete potražiti vani.
Uvjeti rada i plaća nešto su na što se u Hrvatskoj često zaboravi, slažu se mladi iseljenici koji smatraju kako se ovdje zbog teške ekonomske situacije osuđuje bilo koji stav osim onog "svaki posao je dobar kad nemaš izbora".
"Zašto netko tko se obrazovao ne bi htio više? Često uz podsmijehe čujem komentare da mladi odmah žele direktorske pozicije. Ja ne želim biti direktor, ali želim da i mladi radnik može imati plaću od koje može živjeti, pristojne uvjete za rad i šefa koji ga ne izrabljuje. Ako to u Hrvatskoj mogu imati samo direktori, onda ja ovdje ni ne želim raditi", ističe pravnik Marko Babić koji dva mjeseca radi u Münchenu.
Zaključuje da neke Vladine mjere mogu pomoći rješavanju nezaposlenosti, ali problem je puno veći.
U HR je dosla jedna nova mlada obrazovana generacija koja ne zeli gubiti vrijeme i "raditi" 250 radnih sati/mj za 3-4000 kuna...jednostavno - ako hoćeš da radim- plati me stari moj! A ovi veliki hrvatine HR "poduzetnici" nek si uzmuu 3000 kuna i nek si ih stave u...