U splitskome Pučkom listu iz 1914. godine, u vijesti iz čileanskoga Punta Arenasa, pisalo je: "Tamošnja brojna i radina naša kolonija odlučila je graditi Hrvatski dom koji će stajati blizu 200.000 kr. Da je rodoljublja u domaćih bogataša koliko u naših iseljenika..."
Već iduće godine, 1. ožujka, održana je sjednica u zgradi koja i danas postoji u ulici Errazuriz te je osnovano Hrvatsko pripomoćno društvo iz kojeg je poslije nastao Jugoslavenski dom, a zatim i Hrvatski dom. Prvi upravni odbor činili su: Jorge Jordan, Lucas Bonačić, Simon Macan, Esteban Domić, Slavo Brnčić, Miroslav Tartaglia, Nicolas Štambuk, Rafael Mikušić, Felipe Turina i Jorge Kučan.
Prošle godine svečano je obilježena 100. obljetnica osnutka Hrvatskoga doma. Svečanost je trajala tri dana, od 12. do 14. ožujka, i to u hotelu Dreams, zatim u dvorani sportskoga kluba Sokol, a na kraju je i nedjeljna misa bila posvećena klubu. Predvodio ju je Fredi Subiabre Matiacha.
Hrvatski dom dodijelio je mnoga priznanja, a svakako je najvažnija medalja za zasluge koju je dobio akademik Eugenio Mimica Barassi.
Za ovu priliku iz Antofagaste došlo je folklorno društvo Mladost, koje je izvelo plesove iz svih krajeva Hrvatske.
Predsjednik društva Mario Drpić Diaz rekao je kako njihov klub planira ići u tom smjeru jer u Punta Arenasu dosad su manje bili okrenuti folkloru, a više kulturi, jeziku i gastronomiji, zahvaljujući sekciji Damas Croatas.
Hrvati na Ognjenoj Zemlji
Ognjena Zemlja teritorijalno je podijeljena na čileanski i argentinski dio. U čileanskome dijelu nalaze se gradovi Porvenir i Cerro Sombrero.
Porvenir je glavni grad Ognjene Zemlje. Smješten je na Mageljanovu prolazu i u njemu je oko 5500 stanovnika. Osnovan je krajem 19. stoljeća kada se na Ognjenoj Zemlji započelo tražiti zlato. Među prvim stanovnicima najviše je bilo Hrvata iz Mimica pokraj Omiša, pa je to prezime još uvijek rasprostranjeno u gradu. Tu djeluje Hrvatski klub i mnogobrojne ulice nose hrvatska imena, a na vidljivome je mjestu spomenik hrvatskim doseljenicima.
Gradić Cerro Sombrero iz provincije Primavera nije ni postojao do 1947. godine, kada je na Ognjenoj Zemlji pronađena nafta. Oko nalazišta izgradilo se radničko naselje koje je s vremenom dobilo školu, crkvu, bolnicu, kinodvoranu, a dolaskom Amerikanaca i sportski centar pa ga je tadašnji župan pokrajine Magallanes, Mateo Martinić Beroš, službeno proglasio gradom 1965. godine.
Cerro Sombrero ni danas nema više od 800 stanovnika, ali ima lokalnu samoupravu i gradonačelnika. Tu funkciju obnaša Blagomir Brztilo.
Potok Kovačić i rijeka Milna
Na argentinskome dijelu Ognjene Zemlje, na obali Atlantika, osnovana je salezijanska misija 1893. godine u srcu postojbine Ona Indijanaca (Onaisin – zemlja Ona).
Uz nju je poslije počeo nicati lučki grad Rio Grande, okružen velikim farmama na kojima je za svaku ovcu potrebno osigurati pet hektara zemlje da bi imala gdje zimi ispod snijega tražiti hranu.
U tom gradu, gdje uvijek puše vjetar, živi i hrvatska zajednica. Nemaju formalno osnovano društvo, ali funkcioniraju kao da ga imaju. Svake godine obilježavaju Dan državnosti Republike Hrvatske, a u glavnoj ulici, Avenidi San Martin, podignuli su spomenik s hrvatskim grbom.
Ognjena Zemlja prihvatila je mnogobrojne Hrvate pa se i jedan granični prijelaz zove Radman. Granica se prelazi potokom, kroz vodu, jer nema mosta. Ovisno o visini vodostaja, katkada ne mogu proći sva vozila, pa se prelazi sjevernije na mjestu San Sebastian.
Na putu prema jugu nalaze se potok Kovačić i rijeka Milna. Najjužniji grad na svijetu, koji broji oko 30.000 stanovnika, zove se Ushuaia i smješten je na obali kanala Beagle. Ujedno, to je i glavni grad argentinskoga dijela Ognjene Zemlje i Antarktike. Ushuaia, na jeziku Indijanaca Yagan, znači "Uvala koja ulazi u kopno put zapada".
Prvi bijelac koji ju je ugledao bio je engleski kapetan Murray. Tu je povijest bogata pričama o brodovima, brodolomima i avanturistima. Među njima je i Hrvat sa Zlarina Fortunato Beban koji je onamo doplovio sa sinovima Fortunatom i Tomasom iz Punta Arenasa krajem 19. stoljeća. Imao je četiri broda: General Garibaldi, Tomasito (Dalmata), Fortunato Viejo i Florencia. Dandanas u Ushuai nalazi se kuća Bebanovih koja je pretvorena u muzej. Obitelj Beban broji oko 130 osoba, ali najvećim dijelom žive u drugim dijelovima Argentine.
Hrvatskih je prezimena u Ushuai oko 120, najviše ih je s otoka Brača, iz Mimica te s Hvara.
Uočljiva je i škola koja nosi ime po profesorici Olgi Bronzovich. Njezin brat Tomo Bronzovich angažiran je u hrvatskoj zajednici koja je priredila i dokumentarnu izložbu o hrvatskim obiteljima u gradu. U Pomorskome muzeju Hrvati su dobili svoj kutak, gdje su izložili jednu nošnju i neke stvari koje ih podsjećaju na domovinu predaka.
Otok Navarino
Otok Navarino pripada čileanskom teritoriju, a smješten je nasuprot gradu Ushuai. Državna granica prolazi sredinom kanala Beagle. Na otok se dolazi brodom iz Ushuaie u Puerto Navarino jer je tu kanal najuži, no ondje se nalazi samo postaja čileanske mornarice.
Otok je slabo naseljen, a najveće je mjesto Puerto Williams. U ovoj mornaričkoj bazi s otprilike dvije tisuće stanovnika počinje cvjetati turizam. Zapadnjaci su sve više zainteresirani za posjet ovom kraju svijeta i području na kojem su nekada živjeli Indijanci plemena Yagan.
Otok je bogat rudama, ugljenom i zlatom, što je dovelo bijelce koji su poremetili sklad s prirodom koji su imali domoroci. Indijanci su hodali goli, mazali su se kitovom mašću i unatoč tome što je maksimalna temperatura mora u kanalu 9 stupnjeva, Indijanke su ronile da bi skupljale školjke. Bijelci su im donijeli viruse i bakterije na koje nisu bili otporni, odjenuli su ih, a sve je na kraju dokrajčio alkohol.
Posljednja čistokrvna Indijanka plemena Yagan bila je Rosa, koja je umrla prije 40-ak godina, a razgovore s njom objavila je u svojoj knjizi Patricia Štambuk Mayorga koja je, zahvaljujući tome što je sačuvala podatke o životu Yagana, proglašena dopisnom članicom Čileanske akademije.
Rosa je bila supruga posljednjega plemenskog poglavice koji se zvao Jose Miličić. Imao je hrvatsko prezime jer ga je kao malog posvojio Bračanin Ante Miličić. U Puerto Williamsu postoji naselje Ukika, gdje žive oni koji imaju još nešto indijanske krvi.
U kući Rose Miličić sada stanuje Cristina Calderon. Ona je posljednja mestikinja, odnosno poluindijanka i polubjelkinja, dok svi ostali imaju mnogo manje indijanske krvi.
U malome Puerto Williamsu i danas ima Hrvata. Građevinska tvrtka zove se Viličić, a i sam zapovjednik pomorskoga pojasa Beagle i mornarički guverner Puerto Williamsa, koji se zove Patricio Espinoza Sapunar, Bračanin je s majčine strane.
Na južnoj strani otoka nalazi se uvala Beban, nazvana po Fortunatu Bebanu. Planinski vrh na zapadnoj strani otoka zove se Vrsalovic. Visok je 642 metra, a naziv je dobio po Juliju Vrsaloviću koji je tu tražio zlato. Na zapadnoj strani otoka Navarino nalazi se kanal Murray. Jedini otok koji postoji u kanalu zove se Martinic, a ime je dobio po Mateu Martiniću Berošu, akademiku, povjesničaru i nekadašnjemu županu.
Otok Lenox
Uz otok Navarino, na istočnoj strani kanala Beagle, nedaleko od rta Horn, smještena je otočna skupina sastavljena od triju otoka: Lennoxa, Pictona i Nueve.
Otoci pripadaju provinciji Čileanska Antarktika. Krajem 19. stoljeća, kada su tamo živjeli Indijanci plemena Yagan, čileanska vlada odobrila je koncesije na otocima zbog eksploatacije ruda i razvoja stočarstva. Lennox je dobio Stipe Lončarić, Picton Thomas Bridges, a Nuevu već spomenuti Ante Miličić.
Otok Lenox bogat je nalazištima zlata pa unatoč teškim životnim uvjetima Hrvati nisu žalili truda da tu potraže egzistenciju. Jedan od upornijih bio je Ivo Borić s Ugljana, čijim imenom je nazvan i jedan potok na Lenoxu, a to je Aroyo Boric.
Danas na otoku Lenoxu nitko više ne živi, osim jedne obitelji časnika čileanske mornarice koji kontrolira morski promet. Njegova djeca nemaju problema s virozama poput onih u gradu jer toga tu nema.
U znak sjećanja na Hrvate koji su na otoku stvarali egzistenciju u teškim uvjetima, a na inicijativu Matea Martinića Beroša, Hrvatski dom iz Punta Arenasa postavio je u uvali Lenox spomenik s brončanom spomen-pločom 1978. godine.
Predsjednik Hrvatskoga doma tada je bio profesor Andro Kukolj, a spomenik je postavljen u povodu stote obljetnice dolaska prvih Hrvata u Patagoniju. Riječ je o braći Paravić i Petru Zambeliću.
Prema procjeni autorice ovih redaka, to je najjužniji spomenik Hrvatima na svijetu, ali i bilo kojoj naciji uopće.
Na otok Lenox danas se može doći samo dobrotom čileanske mornarice.
Branka Bezić Filipović
Iseljenici su rodoljubi jer u dijaspori nikad nisu prihvaćeni i traže svoj identitet. Kakvo je to rodoljublje, ako ne pričaju hrvatski i ne mogu probaći Zagreb na karti?