Dok se ubrzano s posla vraćam kući, susrećem poznanicu. Pozdravlja me i pita: "Kamo ćeš?"
"Idem kući", odgovaram joj. "Jedva čekam da budem sa svojima. Kamo ćeš ti?"
"I ja jedva čekam da dođem kući", odgovara mi vidno umorna i nezadovoljna. "Već mi je svega dosta. Sve ovo više nema nikakvog smisla. Najviše volim biti kod kuće i da me za nikoga nema".
Na trenutak je zbunjeno pogledam. Htio bih joj reći: "Ja nisam tako mislio..."
Ipak, prešutim svoju misao, izgovorim nekoliko riječi koje bi trebale poslužiti kao ohrabrenje, pozdravljam je i hitra koraka nastavljam dalje. Nerado odlažem trenutak susreta sa svojima. Lijepo je na vrijeme doći kući. Prisjećam se te zgode i želim nastaviti započetu misao, izreći riječ koja je ostala neizrečena.
Čeznuti za svojima, ići njima ususret, ne znači pobjeći od svijeta, pobjeći od odgovornosti, od sebe. Dom i obitelj žarište su života, ne njegovo utrnuće. Mogu naši dani biti silno naporni, mogu se naši poslovi u mnogočemu činiti neplodnima, ili barem nedovoljno plodnima, ali ako ih ne proživimo zdušno, ako ne učinimo ono što je do nas, uz to što smo ostali dužni ljudima među kojima živimo i za koje radimo, okrali smo sebe i svoje.
Čovjek nema dva života. Ne živi u dva primjerka: u jednom za javnu i u jednom za kućnu uporabu. Toplina obiteljskog ozračja ne može biti pridržana samo za neke skrovite trenutke. Toplinu obiteljskog ozračja, životnu zauzetost, treba širiti, koliko je to moguće, koliko je primjereno, u svim okolnostima naših života. U protivnom, lako bi nam se moglo dogoditi da onu našu unutarnju toplinu uguši studen svijeta kojemu smo uskratili ono što jesmo u svome biću, ono što smo mu dužni pružiti da bi ljudski putovi u svijetu bili prohodniji. Da bi to bili i za naše. Za one do kojih nam je svim srcem stalo.
Jer "Ne užiže se svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svakome" (usp. Mt 5,15). Što znači plašiti se da nam vjetrovi svijeta ne ugase našu svjetiljku, toplinu našeg doma? Ne bi li bilo primjerenije imati povjerenja u plamen svoje svjetiljke, u toplinu svojeg doma da će imati snage ugasiti vjetrove svijeta, prodahnuti svijet u kojem živimo s više topline i ljudskosti?
Stjepan Lice
