Kaye Dragicevich svojom je knjigom Pioneer Dalmatian Settlers of the Far North otrgnula zaboravu dio povijesti Novog Zelanda i ondašnje hrvatske zajednice.
Ujedno je dala i dragocjeni doprinos sveukupnoj hrvatskoj iseljeničkoj povijesti, zabilježivši pojedinačne životne priče o doseljavanju Hrvata na daleki sjever od polovice 19. stoljeća, u čemu joj je uvelike pomogao Frank Vinac.
Zbirka od 200 životopisa, fotografija, raznih popisa i dragocjenih podataka ugledala je svjetlo dana krajem kolovoza.
Ovaj put ekskluzivno na Mojoj Hrvatskoj donosimo pripovijetku o Frankovoj majci Ani Frani...
"Hvala mojoj majci Ani Frani što je došla na Novi Zeland 1938. godine. Mi, njezina djeca Mary, Melay i Frank ponosni smo na nju i oca. Drago mi je što svojim unucima i onima koji dolaze iza nas mogu prenijeti priču o majčinu životu, kako bi mogli shvatiti koliko je on bio težak, ali istovremeno i lijep. Važno je da nam se obiteljska povijest ne izgubi. Počivajte u miru, dragi roditelji", napisao je Frank Vinac.
Ane Frane Despot rođena je u malom primorskom mjestu Zaostrogu 1911. godine. Najmlađa je od sedmero djece Ivanice i Stipana.
Otac je upravo prije njezinog rođenja ponovno otišao trbuhom za kruhom, ovaj put u zapadnu Australiju kopati zlato kako bi prehranio obitelj i školovao nadarenog sina Ancona.
Godine 1913. umrla im je desetogodišnja kći Iva i majka ju je sama pokopala. Ane Frane prvi put se susrela s ocem 1921. kad joj je bilo deset godina. Tada se otac zauvijek vratio kući.
U tom trenutku njeni su roditelji bili vjenčani tri desetljeća, a Stipan je bio odsutan 18 godina. Na prvo putovanje otišao je 1896. u Novi Zeland, gdje je proveo četiri godine iskapajući gumu kaori.
Njegov povratak nagovijestio je sretan nastavak obiteljskog života. Međutim, godinu dana poslije Ancon je umro kao 22-godišnjak od tuberkuloze. Njegova smrt bila je tragedija. Propali su im snovi o obrazovanom nasljedniku koji bi bio jamstvo i njihove bolje budućnosti.
Smrt je dotukla majku Ivanicu koja je i sama imala teško djetinjstvo. Od šestero braće, četvorica su umrla kao djeca. Jedan je otišao u Sjedinjene Američke Države i nikad se nije ženio, a Ivan je imao pet kćeri zaredom. Šesto dijete bio je sin Ante koji je umro mlad, od dizenterije u Australiji 1914. godine, gdje je otišao kako bi pomogao svojim roditeljima.
Godine 1924. Ivaničin 15-godišnji sin Zvonko molio ju je da mu dopusti da ode s rođacima u Argentinu. Majka mu je tada rekla: "Ako želiš otići sine, idi, ali nećeš više vidjeti svoju majku živu."
Umrla je godinu dana kasnije, kada je Ane Frane imala 14 godina. Braća i sestre već su bili napustili rodnu kuću i ona je ostala sama s ocem o kojem se morala brinuti. Preuzela je i brigu oko ovaca i koza.
Blago je paslo na drugoj strani planine te ga je trebalo čuvati. Ane Frane boravila je u planinama sa svojim sestričnama Jelom i Marom. Svaka je čuvala svoje obiteljsko stado.
Djevojke su na smjene odlazile kući kako bi provele večer s obitelji. Veliku opasnost predstavljali su im gladni vukovi koji su im se noću približavali zavijajući. Djevojke bi ih otjerale natrag u šumu vatrom, pripalivši već pripremljena drva.
Danju su životinje zajedno pasle, a predvečer se svako stado vraćalo u svoj tor. Djevojke su ih ujutro muzle i pravile sir. Sakupljale su drva za grijanje i kuhanje. Noću su spavale u svojim kamenim kolibama. Svaka tri dana s natovarenim drvima na leđima i sirom pješice su silazile niz planinu i odlazile u Zaostrog.
Hrana im je uglavnom bila sir i kruh, a krevet i posteljina ovčja i kozja krzna. Jedini izvor svjetlosti bila je lampa s lošim maslinovim uljem koja je davala slabo svjetlo.
Da skrate vrijeme, djevojke su veliki dio dana provodile zajedno pjevajući. I tako osam mjeseci, koliko je trajala ispaša. Zimi su pak životinje boravile u štali u blizini kuće.
Nekoliko puta godišnje Ane Frane morala je s magarcem natovarenim maslinovim uljem preko planine krenuti u Vrgorac da bi tovar zamijenila za pšenicu. Otišla bi i vraćala se po mraku. Povremeno je na isti način nosila pšenicu u Baćinu da se samelje.
Jednog dana, 1929. godine, došla je kući i našla oca kako spuštene glave sjedi za stolom. Kad ga je upitala što se dogodilo, podigao je glavu i očajnički izgovorio: "Draga moja Ane, tvoj brat Zvonko poginuo je u automobilskoj nesreći u Argentini."
Zvonko je imao samo 20 godina. Ane je zagrlila oca. Bio je to još jedan težak gubitak u obitelji.
Kad joj je otac obolio, morala je po liječnika u Gradac. Na povratku, liječnik je jahao na magarcu, a ona je pješice vodila životinju.
Početkom 1938. godine otac joj je rekao da bi trebala početi živjeti vlastiti život jer se do tada već dulje od 12 godina brinula o njemu.
U isto vrijeme kontaktirao ju je Ante (Tony) Vinac iz Novog Zelanda koji je Zaostrog napustio 1912., kao 16-godišnjak.
Najprije je otišao u Sjedinjene Američke Države, ali ubrzo se uputio prema sjeveru Novog Zelanda.
Nakon nekoliko poslova, među kojima je bilo i obvezno kopanje gume kaori, kupio je 220 tisuća četvornih metara stjenovite zemlje obrasle raznim grmljem i sa svojim konjima prionuo preoravanju. Cilj mu je bio razviti mljekarsku farmu.
S Anom Franom počeo je redovito izmjenjivati pisma i fotografije. Napokon je odlučila, uz očev blagoslov, udati se za njega. Vjenčali su se u mjestu Kaitaia, u gradu na dalekom sjeveru u travnju 1938., gdje su ostali živjeti do kraja života.
Godinama kasnije Ane Frane svome sinu Franku ispričala je priču o vlastitom životu. Frank je 2012., na svom osmom putovanju u Zaostrog, krenuo s povjesničarkom Kaye Dragicevich pješačiti preko brda koje je toliko puta prešla njegova majka.
Išli su kamenom stazom napravljenom prije više od stotinu godina, vrludavom i širokom toliko da samo magarac može proći.
"Konačno smo stigli na vrh, odakle sveti Ilija zaštitnički gleda iz svog kamenog svetišta na Zaostrog. Popeo sam se na hrpu kamenja te pogledao oko sebe. Pokušao sam zamisliti kako je bilo mojoj majci koja je stajala na istom mjestu prije više od 70 godina. Tamo gdje su nekoć pasle koze i ovce, sada je sve obraslo i pusto", zaključio je Frank Vinac.
Stipan Despot umro je u Zaostrogu 1943., dok je Ante Tony Vinac preminuo u Kaitai 1976. godine. Ane Vinac, rođena Despot, živjela je u umirovljeničkom domu još 31 godinu. Preminula je 2007. u 96. godini života.
I koja je pouka. Hrvati su bezglavo iseljavali da bi vani skoro jednako loše živjeli kao ovdje. Uvijek se provlači to prokleto materijalno koje naš narod voli i koje mu samo donosi nesreću. Novi auto, nova kuća, novi televizor. A od života ništa. Auto zarđao, kuća napuštena i sama