Poginuo je u jednoj od posljednjih bitaka, 9. listopada 1995. godine. U trenutku kad su njegovi tenkovi slamali otpor neprijatelja na ulazu u Mrkonjić Grad i hitali naprijed, Pauk je zastao na krvavim poljima hrvatske povijesti.
Domovina je zvala, kaže stih himne 4. gardijske brigade, i Pauk se javio.
Suvišno je i reći zaborava nema, jer je u srcima svih rodoljubnih Hrvata i onih koji su ga poznavali te s njime oslobađali domovinu, zaorao duboku brazdu očinske ljubavi.
Čovjek, ratnik, legenda za sva vremena, netko tko je živio jedinstveno i neponovljivo. Tako je i skončao...
Vojničina od glave do pete, junačko srce i duša od čovjeka. Naizgled teško spojiva kombinacija koja je Pauku u brigadi i cijeloj Hrvatskoj vojsci osigurala punu omiljenost.
Prema njemu nitko nije mogao biti ravnodušan, on to svojim odnosom prema ljudima nije dopuštao.
Započeo sam ovu skicu za portret hrvatskoga viteza s dijelom onoga što je rečeno nakon njegove pogibije, a nikako ne mogu da ne spomenem ono što se događalo prije, za vrijeme i nakon pokopa.
Nekoliko tisuća vojnika koji su došli odati posljednju počast svome zapovjedniku plaču. Plaču golobradi mladići, a i oni osamdesetogodišnjaci za koje čovjek pomisli da su cijelo ovo vrijeme oguglali na sve, plaču Gromovi, Pume, Tigrovi, Škorpioni, plaču i njegovi mladi Pauci koje sve ovo vrijeme ratovanja nije napuštao. Plakala je cijela naša Marina s okolnim selima dok je ispraćala svojeg sina.
Andrija Matijaš Pauk, general bojnik Hrvatske vojske, rođen 31. srpnja 1947. godine u Pozorcu, općina Marina, dostojanstveno je završio vlastiti vojnički put na ulazu u Mrkonjić Grad, osiguravajući ulazak svojih posada u prostor.
U njegovom životopisu stoji da je nakon završene osmogodišnje škole u Marini kod Trogira, kao mladić odabrao vojni poziv.
Što zbog neimaštine, što zbog silne energije koja je iz njega zračila cijelog života, kreće prema Banja Luci gdje završava srednju podoficirsku Školu za oklopno-mehanizirane postrojbe, da bi nakon toga krenuo na službovanje po slovenskim bespućima.
Odmah na samom početku shvatio je kakva pravila igre vladaju u tadašnjoj JNA, stoga se okrenuo struci i sportu. U tim disciplinama nije imao premca budući da su mu to bile dvije velike ljubavi.
Tenkovski oklop upoznao je do savršenstva, a na borilištima gdje je sudjelovao u vojnom višeboju i streljaštvu, i postizao odlične rezultate, zvali su ga "čovjek oklopnjak". Bavio se i sportom...
Početak borbe za hrvatsku samostalnost Pauk je dočekao spremno, stavljajući se odmah dragovoljno u službu domovine, a ne kao mnogi drugi koji su čekali razvoj situacije.
Zbog toga, ali i svega onoga dobroga što ga je krasilo, među mladim gardistima bio je prihvaćen svim srcem.
Za razliku od brojnih drugih prebjega iz stare jugovojske koji su odmah tražili zapovjedna mjesta, i to da bi vodili rat iz ureda, Pauk je bio pun borbenosti, vojničkog duha, spreman za svaku žrtvu i akciju.
Zbog toga je onima prvima s daleko višim činom u tadašnjoj JNA bio trn u očima, ali mladi gardisti hrvatske vojske prepoznali su u njemu svog čovjeka, svog vođu i svog vojnog učitelja.
Pauk nažalost sa suprugom Nadom, s kojom je imao savršeni brak, nije imao djece, ali se zato puno puta znalo dogoditi da ga njegovi gardisti, kojima je postao idol još za života, znaju zvati ćaćom.
Ratni put general bojnika Andrije Matijaša Pauka započeo je na Baniji gdje je doživio svoje prvo vatreno krštenje, da bi zatim preuzeo vođenje samostalne satnije koja je krajem 1991. i početkom 1992. godine postala strah i trepet neprijateljima.
Svojom je iznimnom hrabrošću u borbama pokazivao mladićima primjer kako se bori i brani domovina.
Već tada na početku rata bio je uzor, a iz njegove samostalne satnije poslije su ponikli brojni zapovjednici i najbolji borci koji su svugdje, u svakoj prilici isticali tko ih je stvorio.
Međutim, "čovjek oklopnjak", ali ipak s ljudskim srcem, tražio je da se okuša u svojem pravom zanatu, u oklopu gdje daje sve od sebe.
Od prvih zarobljenih tenkova, Pauk je dobio zapovijed da ustroji oklopnu bojnu 4. brigade, a 10. studenoga 1992. godine postao je i njezinim zapovjednikom.
Tako je, primjerice, u dubrovačkim brdima tenkove "Četvrte" provukao starom željezničkom prugom za Trebinje, zašavši tako četnicima iza leđa koji su bili dobrano iznenađeni i šokirani.
Nakon toga vrhovni zapovjednik Franjo Tuđman i general zbora Janko Bobetko rijetko su propuštali priliku da u svojim istupima o oslobađanju Dubrovnika, ne spomenu i Pauka.
Nakon juga domovine, Ravni Kotari pružaju mu mogućnost potpunog razvijanja tenkovskog nastupanja. Učinio je to na najsjajniji način, u izravnoj tenkovskoj bitki tijekom akcije "Maslenica".
Kod Kašića su njegovi oklopnjaci potpuno porazili srbijanske tenkove, od kojih neki i danas leže spaljeni i predstavljaju njegove spomenike.
Tijekom akcije Pauk je bio ranjen od minobacačke granate koja je pala samo nekoliko metara od njega. Izrešetana tijela, posebno po nogama, bježi liječnicima iz zadarske bolnice i vraća se na bojište među svoje mladiće i oklopnjake.
Čovjek koji nije niti znao, a niti pak želio gubiti, do kraja rata izgubio je samo jedan tenk, a do smrti nije izgubio niti jednu bitku. Uostalom i njegov nadimak je podsjećanje na tenk.
Nakon Maslenice gdje je uspješno obavio zadaću, prolazi šibensko i još dva puta zadarsko ratište da bi 1. listopada 1993. godine ustupio mjesto zapovjednika mlađima, i to onima kojima je on bio učitelj.
Pauk preuzima dužnost načelnika oklopnih postrojbi 4. gardijske, da bi točno godinu dana nakon toga preuzeo mjesto načelnika stožera brigade, a odmah potom, zbog ranjavanja zapovjednika Damira Krstičevića, preuzima i vodstvo najteže operacije u pripremama za Oluju, operacije Zima 94.
I tu operaciju uspješno provodi da bi u ljeto 1995. osobno predvodio oslobađanje Bosanskoga Grahova, a u Oluji prvi sa svojim tenkistima ulazi u Knin, Šipovo i Drvar.
Naslutivši kraj rata, računajući da više neće trebati, budući da je i sam govorio da će se Podunavlje mirnim putem pripojiti matici, Pauk obilazi svoj posljednji teren, da bi nakon toga otišao u zasluženu mirovinu.
Međutim, sudbina je htjela drugačije. Poginuo je 9. listopada 1995. na ulazu u Mrkonjić Grad, na oklopnjaku ispred svojih mladića, želeći ih osigurati od neželjenih iznenađenja.
Poginuo je onako kako je i živio, dostojanstveno, hrabro, pošteno, okružen svojim učenicima, s kojima je cijeli rat pregrmio.
Bio je osoba koja je uvijek bila prva, a tako je i poginuo, razapeo se na križ da njegova domovina i narod ne bi bili razapeti u budućnosti, ostao je vjeran tradiciji i vjeri koje su mu usadili obitelj, njegova savjest i svijest.
Zbog svega onoga lijepog i poštenog što je za vrijeme rata ugrađivao u temelje naše vojske i hrvatske države, na dan njegova pokopa nisu samo plakali prisutni, plakali su svi borci koji su sudjelovali u Domovinskom ratu.
Pauk je otišao u zagrljaj vječnosti, njegova hrabrost i odvažnost naći će mjesto u školskim udžbenicima za mlade naraštaje, koji će ponosno čuvati uspomenu na heroja, na junaka, na legendu Domovinskog rata...
Goran Palada Galeb (Novi Zeland)
@sidhara Prebolesno je da taj i takav narod diže pobunu protiv vlastite države. Isti taj narod kojem je pruženo utočište od Turaka. E pa takav "narod" ni ne zaslužuje drugo nego da ga se vrati odakle je došao.A ti "moralnaa vertikalo" probaj napraviti balvan revoluciju u toj svojoj novoj "Patriji" pa vidi kako ćeš proći. Probaj paliti sela i klati domaćine pa vidi reakciju.