Lijepo rečeno. U prijevodu, praznici poznatiji kao spring break u Americi, ovdje se pokušavaju provesti isto kao i preko bare.
Tajvanci obožavaju Sjedinjene Američke Države i njihove stanovnike. Ne znam točno zašto, ali nitko ni od njih ne zna dati konkretan odgovor na to pitanje.
Uglavnom pokušavaju pokupiti sve američke običaje dok u isto vrijeme drže do svojih.
Pričam o prazniku poput Dana djece koji se obilježava 4. travnja svake godine te Qingming festivalu koji se ovisno o kineskom kalendaru slavi 4., 5. ili 6. travnja.
Festival ima nekoliko naziva, ali u pravilu označava Dan predaka. Obilježava se na sličan način kao i blagdan Svih svetih u zapadnom svijetu.
Prema kineskoj kulturi ovdje vjeruju u zagrobni život zbog čega članovi obitelji često iznose najdražu hranu preminulih ispred svojih domova, pale štapiće tamjana i papirnati novac.
Kada sam već kod običaja, htjela bih reći da se Tajvance stavlja u isti koš s Kinezima, što oni naravno ne vole jer pokušavaju biti sličniji Japancima i Amerikancima.
To znači da je učenje engleskog jezika ovdje poprilično na cijeni.
Tajvanci ne pljuju po cesti kao Kinezi i ne podriguju glasno za stolom, barem ne mlađe generacije.
S druge strane, neki običaji su podjednaki u svim zemljama Istočne Azije.
Kao na primjer, često nadopunjavanje šalice čaja gostu ili slikanje selfija sa strancima. Davanje napojnice smatra se uvredom, štapići za jelo nikad se ne smiju zapiknuti okomito u hranu, a drijemanje na ulicama nije neobično.
Mnogi me pitaju kako sam se naviknula na život ovdje, a odgovor je - lako.
Nakon tolikih putovanja svijetom imam osjećaj kako bih mogla živjeti bilo gdje, da bih se mogla prilagoditi i snaći u svakoj zemlji. Nema kulture koju nisam osjetila na svojoj koži pa samim time lakše i prihvaćam životni stil Tajvana.
Svaki tjedan otkrijem i saznam nešto novo, ali sve u svemu malo je toga što me može iznenaditi.
Jedna od stvari kojih sam svjesna, ali me i dalje čude, pogotovo kada čujem iskustva iz prve ruke, su odnosi prema ženama nakon ulaska u brak.
Svaka obitelj teži imati sina, ženska djeca su i dalje manje poželjna iz jednog ekonomskog razloga, a on je da muško dijete zauvijek ostaje u kući svojih roditelja i brine o njima, čak i nakon ženidbe.
Žena doseljava u kuću muževih roditelja o kojima brine kao da su njeni vlastiti. Svaka obitelj je drugačija pa tako neke svekrve ne dopuštaju snahama da uopće posjećuju svoje roditelje jer smatraju kako to više nisu njihove obitelji.
Pravilo je da ženini roditelji imaju sina i njegovu suprugu koji žive s njima, a ako to nije slučaj, ostaju prepušteni sami sebi.
"Morali su o tome razmišljati na vrijeme", bio bi jedan od odgovora.
Stariji ljudi se jako poštuju i o njima mlađi brinu kao o maloj djeci.
Tajvancima je nepojmljivo da žena i muškarac odlaze iz roditeljskog doma i stvaraju svoj vlastiti, a još manje da ih njihove obitelji u tome podržavaju.
Novije generacije ipak uče svoju djecu da smiju sami izabrati gdje će živjeti i kako je u redu ako se žele odseliti od mame i tate.
Ostanu li umirovljenici sami, a još uvijek su fizički i psihički sposobni brinuti o sebi, neće biti gladni, ovisni o mizernim mirovinama i kopati po kantama tražeći plastične boce kao što je to često slučaj u Lijepoj Našoj, već će raditi!
Tajvanska vlada potiče rad i u mirovini pa tako većina obitelji ima svoje male djelatnosti, najčešće restorane koje otvaraju u vlastitim garažama s radnim vremenom po izboru. Savršen način da se stariji ljudi i dalje bave nečime, fizički su aktivni i još usput zarađuju.
Iako je život strancima u Tajvanu poprilično ugodan, to ipak nije zemlja u kojoj bih sama mogla dočekati mirovinu.
Kao što sam već rekla, dolazak ovdje ima svoj rok trajanja koji će vrlo vjerojatno završiti povratkom u moj najdraži Zagreb.
Nikad se nisam zamišljala niti željela cijeli život provesti u iseljeništvu pa ću zato Hrvatskoj uskoro dati drugu šansu, ali do tada samo uživanje u tajvanskoj klopi, opuštenom radu i lagodnom načinu života s dragim ljudima koje ovdje zovem svojim prijateljima i obitelji.
Samo da nam se Tea vrati. Kao što je već rekla, dolazak ovdje ima svoj rok trajanja koji će vrlo vjerojatno završiti povratkom u moj najdraži Zagreb.