Neki od najdražih događaja su mi oni iz srednjoškolskih dana. Često se prisjetim dvosatnih kava poslije nastave, izlazaka u tada poznate barove, neprospavanih noći zbog priprema za testove, i malog, ali dragog društva s kojim sam sve to dijelila.
Kad pitam mlađe ili starije generacije o njihovim iskustvima iz tinejdžerskih dana, svi imaju slična sjećanja. Lifestyle jednog prosječnog hrvatskog srednjoškolca prati šablonu koja svoj oblik mijenja tek minimalno, ali je u pravilu jednaka za svakog učenika. Tako i američki učenici imaju svoju rutinu.
U slobodama zagrebačkog života uživala sam do 4. razreda, no ambiciozni Amerikanci svoje pripreme za studij počinju najkasnije u prvom srednje.
Ako imaju mogućnosti, roditelji svoju djecu šalju u privatne srednje škole koje su teže i uglednije od državnih. Stroži kriteriji znače da učenikove dobre ocjene "vrijede" više od onih koji pohađaju državnu školu.
Iako se čini kako polaznici privatnih škola imaju veću šansu upisati bolji fakultet od odlikaša iz državne, u praksi nije sve tako crno-bijelo.
Dobre ocjene i bodovi s testiranja detalji su koji učenika stavljaju na vrh popisa za pregled od strane fakultetskog odbora.
No, studij prima samo pet tisuća mladih, a od 40 tisuća prijavljenih, 15 tisuća čine odlikaši.
Što onda? Tad nastupa "priča".
Prosječni američki srednjoškolac pohađa dvije do tri izvannastavne aktivnosti. Od novinarskih grupa, keramičkih radionica i filozofskih debata do raznih sportskih liga. Učenik koji sanja o školovanju na uglednom fakultetu zna da se mora baviti nečim dodatnim, osim sjedenjem ispred knjige.
No, ne znači da širina aktivnosti pridonosi. Fakulteti žele vidjeti strast polaznika za nečim dodatnim, bilo da je riječ o sviranju violončela, igranju košarke ili predanosti određenoj grupi.
Sve činjenice pokazuju odboru kako srednjoškolac zna rasporediti vrijeme između učenja i drugih aktivnosti te da ima smjer koji prati u životu, što potvrđuje njegovu zrelost i organiziranost.
Nakon predstavljanja na kojem dokazuju spektakularne ocjene, iznadprosječne bodove s testiranja i predanost hobijima, učenici moraju ispričati svoju priču.
Na prijavama obično bude pet tema od kojih polaznik izabere jednu. Najčešće piše o nekom događaju u životu koji je utjecao na njega. Teme također uključuju opisivanje svoje osobnosti.
Naravno, većina učenika nema prosjek 5,0 (američki A), ne sanja o uglednom fakultetu, niti se bavi izvannastavnim aktivnostima.
No, i oni prolaze proces prijave, isto kao što svaki hrvatski srednjoškolac mora proći maturu.
Zanimljivo je vidjeti reakcije Amerikanaca kad im spomenem da naši učenici imaju čak 16 predmeta u jednoj godini, što je trostruko više nego u SAD-u.
Učenici ovdje čak mogu birati koje predmete će slušati i žele li fakultetsku ili osnovnu srednjoškolsku razinu.
Većina studija od budućih polaznika traži četiri godine engleskog jezika, tri godine matematike, dvije godine stranog jezika te po jednu godinu fizike, biologije i kemije. Također, od dodatnih predmeta u obzir se uzimaju glazbeni i likovni.
U većini državnih i privatnih škola umjesto kemije ili ekonomskih satova može se izabrati forenzika.
Privatne škole imaju još nekoliko dodatnih uvjeta za maturu, poput slušanja latinskog jezika.
Specifične predmete možete uzeti u prvom ili četvrtom srednje. Isto tako, možete izabrati redoslijed slušanja biologije, fizike i kemije. Zbog svega toga Amerikanci tako rano planiraju upis na fakultet.
Što se tiče izvannastavnih aktivnosti, 90 posto učenika ne plaća nikakve članarine za sudjelovanje na istima.
U svakoj školi imaju barem dva sporta kojima se možete baviti, a najčešće su to košarka i američki nogomet. Na sport se gleda jako ozbiljno, bilo da je riječ o profesionalnoj ili srednjoškolskoj ligi.
Učenici poslije nastave trče na trening, a ne na kavu. Većina ih vikendom ide u kino ili se druže kod prijatelja, nešto neusporedivo s našom svakodnevicom.
Istina je kad kažu da je prema hrvatskim standardima lako biti odlikaš u Americi.
Jedan od detalja je pristup (nema dugoročnog znanja ako se sve mora učiti napamet). No, sustav je ipak lakši.
Amerikanci uče isto što i mi, ali razlika počinje kad se polaznici dijele na one koji razumiju težu materiju i one koji su zapeli na lakšoj.
Tad počinje igra biranja predmeta - fakultetska ili osnovna razina.
No, ovdje ne vrijedi puno ako si samo odlikaš. Poslodavcu jednog dana neće biti važno koji si prosjek imao na fakultetu, ako nemaš radnog iskustva.
Takvom filozofijom se vode i studiji kad razmatraju srednjoškolce i njihove prijave. Prosjek 5,0 ne znači ništa ako si samo sjedio pred knjigom po cijele dane.
Zamislite da zagrebački FER ili medicinski fakultet počnu gledati ne samo ocjene učenika iz srednje škole, nego i njihovu osobnost?
Tako bi imali liječnike koji vikendom sviraju u Zagrebačkoj filharmoniji i programere koji igraju za hrvatsku reprezentaciju.
Blago rečeno, smak svijeta.
Kad se prepisuju nečiji članci onda ih treba znati i prevesti i prezentirati a i ono najvažnije, poznavati materiju. Što se u članku navodi kao radno iskustvo, nema veze sa radnim iskustvom.