"Ali Terri, moramo otići iz prošlosti da bismo izliječili rane i živjeli u sadašnjosti. Zato sam ovdje, zato si me pozvala", odgovorim joj nježno, imajući na umu kako treba podršku jer je nedavno zbog droge izgubila sina.

"Kad slušam tvoju priču, ispunim se osjećajem nade da su čuda moguća".

"Znam Terri", potvrdim joj stiskom ruke. Shvaćam da želi čuti kako sam bila usamljena, imala sve i ništa, a onda se Bog čudesno pojavio u mom životu i ugasio mrak, izbrisao bol...

Svi bismo se najradije vratili u doba kad smo vjerovali u dobre vile, čarobne štapiće ili Disneyjeve završetke priča: "I tako su živjeli dugo u sreći i veselju. Kraj!" No, čudo i "kraj" zapravo su tek početak.

"Večeras će doći tvoji stari obožavatelji. Sigurno će im susret puno značiti", dodaje Terri nakon našeg čvrstog zagrljaja, mijenjajući temu (jer bol navrije kad otvorimo srce).

Nekoliko sati kasnije sjedim kod Roberta i Željka u njihovom ugodnom restoranu Brickyard. Bez ćevapčića i ražnjića na jelovniku, osjeti se domaći štih naših dečki. Ili si možda sve to umišljam jer sam umorna i nedostaje mi jedan opuštajući ručak na hrvatski način (za što nemamo vremena). Robert privlači stolicu pitajući kako smo. Posljednji put smo se vidjeli prije tri godine, ali to se u našem tempu čini kao da je bilo jučer. On nije zaglavljen u nostalgiji. Ne čeka čudo, nego radi. Nemamo puno vremena za čavrljanje, ali dovoljno da osjetim njegov optimizam i zahvalnost u svakom trenutku koji nosi nove mogućnosti, kako malih radosti, tako i velikih uspjeha.

Robert Stupar (suvlasnik restorana Brickyard) i Zlatko Muminović (voditelj kuhinje)

Prije nastupa gledam publiku. U ovom dijelu Kentuckyja živi nekoliko tisuća iseljenika, uglavnom iz Bosne i Hercegovine, a "naše" ljude uvijek je lako prepoznati - obično po crnim dugačkim kaputima, svilenim šalovima, dobrim i čistim cipelama... Terri mi maše da smo spremni. Vidim dvije mlade Azijatkinje, latino obitelji, Afroamerikance i bijelce pa razmišljam kako izraz "naši ljudi" za mene više nema isto značenje. Ovdje smo svi "naši" bez obzira odakle dolazimo. Svi proživljavamo iste osjećaje, radost, ljubav, tugu, strah i nadu. Svatko od nas u ovom trenutku ima jednake mogućnosti doživjeti čudo, ono čemu se nadamo. Kako je moguće dijeliti se na "naše" i "njihove" kad smo svi na istom putu - tražimo ljubav.

"Hvala što smo ovdje", šapućem i zaranjam ruke prema tipkama klavijature. Glazba ispunjava kapelicu i kroz vibracije zvučnih valova do svakog srca prenosi nevidljivu, čudesnu energiju...

"Večeras ću s vama podijeliti svoju priču, ali ne bajku za laku noć, nego priču kao poticaj buđenja", najavljujem nakon prve pjesme.

"Imala sam sve što je jedna 19-godišnjakinja mogla poželjeti: divnu obitelj, topli dom, glazbu, milijune obožavatelja, odjeću, cipelice, udvarače i večere u ukusnim restoranima. No, osjećala sam nemir, nesigurnost, prazninu i počela gubiti identitet izvan svog brenda. U trenutku kad mi se činilo kako nikad neću biti duboko sretna, da ću zaglaviti iza fasade uspješne karijere, dogodilo se čudo. Pjevala sam skladbu koja me pozivala na 'velika djela'. Pjesmu kroz koju Stvoritelj izgovara moje ime tražeći moje dlanove, moje kapi znoja, moju samoću. Osjećam kako me ljubav ispunjava spoznajom da sam UPRAVO JA potrebna za čudesne stvari, za životne promjene, za iscjeljenje patnji i darivanje ljubavi u svijetu".

"Taj trenutak čestog osvještenja uistinu je bio 'čarobni poljubac' iz bajke, ali ne i kraj priče, nego tek njezin početak. Ostavljam sjajnu karijeru, krećem na put, dolazim u Ameriku gdje prvo radim kojekakve poslove, ne zbog toga što ne mogu zaraditi pjevanjem, nego jer želim ojačati i suočiti se s raznim predrasudama te strahovima koji su mi predstavljali prepreku da budem duboko ispunjena. Tada sam naučila kako padovi i neuspjeli pokušaji nisu poraz, nego stepenice do uspjeha koji najviše mora biti usredotočen na dobrobit drugih. Naučila sam i da je oslobađanje od svakakvih laži pomoću kojih smo si punili glave s ciljem ublažavanja raznih strahova, jedini put do životne sigurnosti".

"Ali dragi ljudi...", zastala sam i pogledom prešla preko cijele publike. "Moja priča nije moja, nego je i vaša. Ne čekajte da vam se život dogodi, a molitve budu uslišene nekim 'čudom', nego ga živite i stvarajte promjene. Svijet vas treba, vaše ruke, vaše tijelo, vaš glas. Ne bojte se boli, ona je dio rasta i promjena. Bol je isto tako pokazatelj koliko volimo, koliko nam je stalo do nekoga ili nečega. Krenite sada. Ne sutra, ne jednog dana, nego sada. Svatko od nas ima jednaku mogućnost odmah prihvatiti ljubav, iscjeljenje, snagu i poziv".

Žena s moje lijeve strane briše suze. Primaknem se do klavijature i pjevam joj na engleskom: "Vjeruj u sebe, glavu podigni, na život pogledaj očima ljubavi".

"Niste više Merlinka", nakon koncerta/prezentacije kaže mi jedna draga gospođa iz okolice Banja Luke.

"Nisam, hvala Bogu. Bilo bi strašno da se nisam promijenila nakon 24 godine, zar ne?", odgovaram joj dok me fotografira.

"Mojima će biti drago kad vide koga sam našla u Kentuckyju. Tko bi davne devedesete mislio da ću se jednog dana prepoznati u Tajčinoj priči".