"Dobar dan i tebi", odgovorim joj kroz osmijeh jer ne znam o čemu govori.
Na brzinu shvaćam situaciju. Moj 13-godišnji sin Evan s mokrom kosom i šiškama koje mu padaju do nosa mirno sjedi ispred velikog ogledala u pozlaćenom okviru, dok frizerka Christina sa škarama u ruci vadi mobitel iz džepa pregače i priča.
Možda sam pogriješila pri izboru salona, pomislim. Otkako smo se prije godinu dana preselili u Franklin, mali gradić 20-ak minuta južno od Nashvillea, još uvijek tražim svoju frizerku - nekoga tko će s vremenom postati dio naše obitelji i osoba od povjerenja koja će me nakon nekoliko bojanja i šišanja razumjeti. Onako kako je bilo u Zagrebu gdje riječi "idem frizerki" nisu samo značile urediti kosu, nego u isto vrijeme i olakšati dušu.
No, nisam baš oduševljena njezinim mahanjem škara nekoliko centimetara od Evanovog nosa, dok on žmiri i nema pojma kako ga svaki trenutak može ubosti.
"Zašto mi nisi rekla da je Hrvatska raj na zemlji?", Christina sad već viče od uzbuđenja.
"Kad sam se pohvalila prijateljici da imam novu klijenticu iz Hrvatske, pokazala mi je fotografije sa svog nedavnog odmora. Nevjerojatna ljepota! Koji slapovi! Kakva priroda!"
Pustila sam je neka mi ispriča sve što zna. Tad se zaustavila i rekla: "Stvarno, zašto živiš ovdje? Da sam ja iz Hrvatske, ne bih se nikad maknula od tamo".
Evan iskorištava pauzu u Christininom monologu, miče šiške, pogleda me nježno i kaže: "Hi mama".
Još se nisam privikla na njegov svježe mutirani bariton koji me u mikroskopskom djeliću sekunde podsjeti na brzinu i prolaznost života. Dok trepneš, godine prolete, pomislim i vidim sebe kao malu djevojčicu s Gupčeve zvijezde u Zagrebu.
"Bok Evan", pozdravljam sina prije nego što odgovorim Christini. "Život me doveo u Nashville… Ovdje sam jer se sve tako posložilo… A Hrvatska je zaista prekrasna zemlja! Najljepša! Čarobna! Bogata ne samo prirodom, nego i ljudima…"
Frizerka je sada potpuno mirna i usredotočena na svaku moju riječ, kao da ću joj otkriti dugo skrivanu tajnu.
"Hrvatsku moraš jednom posjetiti, jedriti Jadranom s nekim tko poznaje najljepše uvalice, doživjeti spontano pjevanje u nekoj konobi uz domaći pršut, sir i vino, subotnjim jutrom otići na Sljeme i naći se s prijateljima na Puntijarki", sada i sama uzbuđeno i glasno govorim.
"Okupati se ispod slapova Krke ili gledati kako drugi uživaju jer je tebi prehladno. Prošetati Zagrebom rukom pod ruku s prijateljicom i popiti kavicu na Cvjetnom trgu", ovdje zastajem jer navire nostalgija koja mi usput koči glasnice.
"Nikad ne bih otišla", Christina ponavlja.
"Lijepo je i u Nashvilleu", uvjeravam nju, ali i sebe.
Svatko od nas ima neki svoj smjer. Jedni žive kao putnici i nomadi, a drugi su stvoreni da uljepšaju svijet i ugoste one koji im zauzvrat donose priče iz daljine. Tako se međusobno obogaćujemo i darujemo. Zar to nije najljepše?
Bez obzira gdje smo, ako pratimo svoj životni put bit ćemo upravo ondje gdje moramo biti. Kad slušamo onaj glas iznutra koji nas zove i dajemo mu da nas vodi unatoč svim strahovima i nesigurnošću, nađemo se baš tamo gdje smo potrebni… A kad ga ignoriramo iz nekih drugih, prividno boljih mogućnosti ili osobne koristi, ne možemo biti zadovoljni i sretni, bez obzira na krajolik, čarobnu prirodu ili dobar/loš sustav. To stoji i za one koji sreću traže po svijetu, ali i za one koji ostaju.
Svagdje imamo mogućnost izbora: pronaći unutarnji mir ili se stalno žaliti i tražiti krivce našem nemiru.
Poznajem dva čovjeka iz Zagorja, međusobno nisu previše udaljeni. Jedan mi piše s puno zadovoljstva i radosti, o ocvalom voćnjaku, rotkvicama, mladom luku i nedjelji koju provodi u miru ispred televizora, dok se drugi žali na korupciju, svađe i očaj.
Ima ljudi u Nashvilleu, New Yorku i Los Angelesu za koje znam da su nezadovoljni unatoč poslovnim statusima i materijalnoj stabilnosti. Poznajem i neke koji se svako jutro bude zadovoljni s ono malo što imaju.
"Draga Christina", kažem joj na kraju.
"Otići u Hrvatsku s tim duhovnim mirom, dubokim zadovoljstvom i zahvalnošću te podijeliti radost življenja sa sunarodnjacima bez obzira na svakodnevne probleme, to znači osjetiti raj na zemlji!"
Christina se nasmijala pogledom punim razumijevanja. Mislim da sam pronašla frizerku uz koju neću samo olakšati dušu, nego ću s njom dijeliti svoje romantizirane nostalgije i planirati nove avanture u Lijepoj našoj.
Daj ne seji. Gdje si bila '91 i zašto nisi ništa govorila po medijima o ratu u Hrvatskoj.