Hrvatica u Boliviji

Pavisich... Pavišić? Pa ti si jedna od nas!

Alejandra Pavisich
Foto: Obiteljski album
28.03.2016.
u 08:00

Sve je počelo u dječjem vrtiću kad sam shvatila da moje prezime zvuči nekako drukčije i čudnije. Bilo je to 1976. godine i tad sam jedino mogla izgovoriti svoj španjolsko-bolivijski nadimak sastavljen od pet slova. Jednostavno nisam znala zašto je tome tako

Na pitanje odakle je naše prezime, otac me iznenadio odgovorom: "Iz Jugoslavije, tvoj djed Francisco (Frane) došao je u Boliviju".

Pokazao mi je crno-bijelu fotografiju snažnog starijeg muškarca s brkovima. Uz nježan pogled pun života, djed je uistinu sličio na mog oca. No, preminuo je 1966. - pet godina prije nego što sam došla na svijet.

Frane Pavisich rodio se 1887. u Nerežišću na otoku Braču kad je Hrvatska bila dio Austro-Ugarske. Majku i oca izgubio je brzo, kao 19-godišnjak.

Život ima svoje pute, a djedov je završio s druge strane oceana, na južnoameričkom kontinentu. Godine 1906. došao je u veliki bolivijski grad Oruro gdje su njegov brat i mnogi prijatelji radili kao administratori u rudnicima kositra.

81 godinu poslije moji roditelji posjetili su Hrvatsku, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu te Sloveniju. Sjećam se kako sam nakon putovanja pregledavala slike i vidjela sva ta prelijepa mjesta i našu rodbinu. Ubrzo sam sa sestričnom Marinom Pavišić iz Splita počela razmjenjivati pisma. Nisam mogla vjerovati da nevjerojatno sličim njezinom bratu.

Dok sam ranih devedesetih studirala u Sjedinjenim Američkim Državama, Hrvatsku je pogodio Domovinski rat. CNN i drugi svjetski mediji stalno su prikazivali ruševine onih predivnih mjesta sa slika. Teško sam proživljavala sve te trenutke.

Moje znanje o hrvatskoj povijesti do tada je bilo ograničeno na kratke crtice iz Enciklopedije Britannica koju smo imali kod kuće. No, ubrzo sam počela tražiti nove informacije o domovini.

Bilo je to sudbonosne 1992. Prvi put u životu osjetila sam strastvenu ljubav i htjela saznati više o svojim korijenima.

Godinu dana poslije zbog studija u Austriji dolazim na europski kontinent. Sjećam se kao i danas. Iz Venecije gledam prema Jadranu, a miris zavičaja i dodir vode, jedino su i najbliže što u tom trenutku mogu osjetiti. Rat me sprječava, u Hrvatsku još ne mogu!

Godine su prolazile, diplomirala sam i magistrirala. U Boliviji i Sjedinjenim Američkim Državama stječem radno iskustvo.

U međuvremenu, moja sestra 2012. godine dobiva hrvatsko državljanstvo nakon što je promijenjen zakon u kojem stoji da se za tu namjenu mora znati hrvatski jezik.

"Pa ako moram znati hrvatski, naučit ću ga", rekla sam glasno u sebi prije nego što sam u potpunosti shvatila kako je to najhrabrija izjava u mom životu.

Ako ga želim naučiti, moram se prijaviti na tečaj koji je sponzorirao Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske. To sam i učinila.

Stoga 2013. godine, točno dva desetljeća nakon što sam prvi put vidjela Jadransko more iz Venecije, dolazim živjeti i studirati u Zagreb. I tad počinje moja strastvena emotivna veza s Hrvatskom. Shvaćam što znači biti iseljenik.

Bilo je to iskustvo u kojem nisam samo probudila svoju ljubav prema hrvatskim korijenima, nego je duboko u meni probuđen smisao vlastitog znanja i razumijevanja životnih vrijednosti. Tome su me učili roditelji, a izvorno je donio djed Frane: osjećaj dužnosti, odgovornosti, teškog rada, važnosti obrazovanja i poticanja mlađih generacija da budu marljive, pristojne i poštene.

Kada sam došla po papire za zdravstveno osiguranje, djelatnik zavoda dao mi je jedan od najljepših komplimenata.

Uzeo je putovnicu, pogledao i rekao:

"U redu. Hm... Bolivija... Alejandra... Pavisich... Pavišić? Pa ti si jedna od nas! Što radiš ovdje?" Nasmijala sam se i odgovorila: "Došla sam naučiti hrvatski jezik i hvala ti. Sada se osjećam kao Hrvatica u Hrvatskoj, kao kod kuće".

To mi je bilo najljepše iskustvo tijekom petomjesečnog boravka u zavičaju.

Foto: Obiteljski album

Moja veza s domovinom i dalje je čvrsta. Prije dvije godine dobila sam hrvatsko državljanstvo, a nedavno i putovnicu. I dalje učim o najljepšoj zemlji na svijetu, dijelim važne informacije o našoj kulturi, pitanjima državljanstva, povijesti, sportu i kuhinji. Više od osam tisuća obožavatelja iz cijelog svijeta svakodnevno prati moju Facebook stranicu "Dobar dan Santa Cruz".

Imati hrvatske papire je sjajno, ali osjećati se u Hrvatskoj kao kod kuće. Ej, to je neprocjenjivo!

"Pa ti si jedna od nas" - i dalje je najtopliji dar dobrodošlice koji sam negdje dobila.

Komentara 8

Avatar tabasko
tabasko
12:38 28.03.2016.

Korijeni se ne mogu samo tako izbrisati. PREKRASNO

Avatar whitesox
whitesox
12:15 28.03.2016.

Biti Hrvat?neprocjenjivo!

PI
pinkec
16:30 28.03.2016.

+BUNGA+ tipičan primjer(ak) mrzitelja istine! Fuj!

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije