Volim život u njoj i ljude koje mi je taj isti život stavio na put. U svim njenim prednostima uživam, a mane joj opraštam zato što mi velika mogućnost izbora dopušta da ponekad zažmirim na jedno oko. Na neke negativnosti odmahnem rukom, za neke od njih nalazim ispriku i opravdanje.
Od prvog dana sve je išlo svojim mirnim tokom. Naime, moj suprug je ovdje već radio i studirao, tako da se nismo morali susretati s raznim nejasnoćama koje ti nova sredina nameće.
Djeca su bila jedina nova dimenzija u njegovom životu, ali brigu oko njih i škole brzo sam preuzela na sebe.
Sletjeli smo jednog lipanjskog dana 2012. godine. Sjećam se prve šetnje sljedećeg jutra po Lincoln parku, sunca koje se probijalo kroz krošnje, ljudi kako u maniri najvještijih slalomaša užurbano zaobilaze svakog prolaznika, mama oboružanih najvećom dozom optimizma i razumijevanja s djecom koja imaju neku svoju dječju volju i mora im se ugađati. Ne! Taj model roditeljstva nisam usvojila, jer ipak sam majka nekog drugog kova. I sjećam se neke doze optimizma koju sam osjećala u zraku. U tom trenutku sam pomislila: Ovo je sada i moja svakodnevica! Ovo je sada neki moj život! Ovo je sada moj dom!
U Hrvatskoj je ostala cijela naša obitelj i puno bliskih ljudi, ali taj se odnos svakodnevno održava zahvaljujući mobilnoj telefoniji i internetu. Prijatelja nam ni ovdje nije nedostajalo jer sam većinu njih upoznala pri prijašnjem dolasku u Chicago. Ono što me oduševilo je lakoća sklapanja prijateljstava.
Ljudi nisu opterećeni uspoređivanjem bankovnih računa, marki torbica koje žene prebace preko ramena, znakom na majici, kvadratima stanova, dijelom grada u kojem se živi, putovanjima... I još nešto, prijatelji ovdje postaju proširena obitelj. Nema roditelja (barem ne u našem slučaju), nema baka, djedova, teta, strina, bratića... Nema nikoga tko ti može priskočiti u pomoć, osim prijatelja. S njima slaviš Dan zahvalnosti, dijeliš božićne radosti, dočekuješ nove godine. Oni ti čuvaju djecu kada odeš na porođaj i prvi dođu vidjeti tvoje tek rođeno dijete. Iskreno se veseliš njihovim uspjesima i podupireš ih u životnim odlukama.
A Chicago kao Chicago. Predivan!
O njegovoj arhitekturi, ljetnim festivalima, jezeru površine mora, rijeci koja teče kroz grad, znamenitostima, izložbama i koncertima, pisat ću u sljedećim blogovima.
New York ima ugled svjetske metropole koji mu nitko ne može oduzeti, ali Chicago to pruža u nekoj obiteljskoj atmosferi. Sve je malo mirnije, ljudi su opušteniji, Midwestern hospitality nije mit.
Sjećam se jedne anegdote koju nikad neću zaboraviti. Moja kćerka je nešto u trgovini zanovijetala, a uslijed objašnjavanja i dogovaranja s njom, pokraj nas je prošla policajka s pakiranjem krafni (koji stereotip), nasmijala se, zaželjela nam dobro jutro i nastavila dalje. Uzvratila sam, ali i na trenutak ostala zatečena. Zašto bi nas nepoznata žena pozdravila?
Danas me više takve situacije ne iznenađuju. Danas ih vjerojatno sasvim nesvjesno i sama stvaram. Pa zašto nekome ne bih poželjela dobro jutro ili dobar dan kad nam se u djeliću sekunde putevi susretnu? Netko će reći da je sve to lažno, ali nije bitno jer ne očekujem životno prijateljstvo. Naš odnos je puno ljudskiji i topliji, nego susret tmurnog lica koje makne pogled u stranu. Budimo iskreni, i račun je lakše platiti kad nam ga blagajnica uruči s osmjehom, u usporedbi s namrgođenim licem i dobačenom cifrom u prolazu, gospođe koja jedva čeka da se izgubimo iz njenog vidnog polja.
Svaka čast vrlo dirljiva priča..Danas me više takve situacije ne iznenađuju. Danas ih vjerojatno sasvim nesvjesno i sama stvaram. Pa zašto nekome ne bih poželjela dobro jutro ili dobar dan kad nam se u djeliću sekunde putevi susretnu? Netko ćee reći da je sve to lažno, ali nije bitno jer ne očekujem životno prijateljstvo. Naš odnos je puno ljudskiji i topliji, nego susret tmurnog lica koje makne pogled u stranu. Budimo iskreni, i račun je lakše platiti kad nam ga blagajnica uruči s osmjehom, u usporedbi s namrgođenim licem i dobačenom cifrom u prolazu, gospođe koja jedva čeka da se izgubimo iz njenog vidnog polja.