Sve do prije dvije godine hrvatsko-irski promet putnika desetljećima je bio gotovo jednosmjeran.
Već nekoliko desetaka godina, Ircima su Hrvatska i Hercegovina najdraže oaze za odmor.
Državni statistički zavod Hrvatske tvrdi kako je 2014. zabilježeno 45 tisuća turističkih dolazaka iz otočne zemlje, od čega se polovica odnosi na hodočašćenje u Međugorje.
Irci u našim krajevima najčešće ostaju tjedan dana. Organizatori hodočašća rekli su mi kako ih godišnje posjeti 30 tisuća ljudi.
Naši pak građani nisu imali gotovo nikakav interes ili financijskih mogućnosti da posjete Irsku, sve dok domovina nije postala članicom Europske unije.
Od tada se s jednosmjernom kartom Irskoj pridružilo oko deset tisuća hrvatskih građana. Iz razgovora s novopridošlicama saznajem kako u velikom broju dolaze cijele obitelji.
Najčešće se u novu zemlju prvo zaputi jedan supružnik. Tek kada pronađe stan i posao, pripremi teren za drugog supružnika i svoju djecu, obitelj ponovno biva na okupu.
Možda najteži dio iseljeništva za početnike je pronaći stan. Naši ljudi ovdje se najčešće zapošljavaju u hotelima, pubovima, restoranima i na poslovima skladištara.
Gotovo svi se nastanjuju u malo većim gradovima. Za sada samo dio njih pronalazi poslove prema svojim profesionalnim, tehničkim i strukovnim zanimanjima.
Današnji glavni alat Hrvatima u Irskoj je Facebook. Svakako im dobro dođe kao početni orijentir.
Mlada smo useljenička zajednica sa stalnim priljevom mladih iz domovine. Svaki mjesec u zemlju bez hrvatskog centra i župe dođe oko 400 ljudi. No, crkveni krugovi kažu da će tako biti još samo nekoliko mjeseci. Naime, uskoro dobivamo svog svećenika.
Naš narod, kao i irski, ima dugu tradiciju iseljavanja. Hrvatske zajednice po svijetu odmah su "uz bok", a ponegdje utjecajnije i organiziranije od njihovih. Uz razliku da su Irci u domovini duboko svjesni snage, brojnosti, prošlosti i strateške važnosti vlastitog iseljeništva.
U Hrvatskoj nisu dostupni podaci o postojećem iseljeničkom trendu. Brojnost naših građana ovdje se pouzdano zna zahvaljujući transparentnosti i ažurnosti njihovih institucija.
Iako je veliki interes ljudi za ovaj otok, u nastavku možete pročitati kakve su iseljeničke stvarnosti s druge strane medalje.
Irsko iskustvo s odlascima je ogromno. To je jedna od najbrojnijih iseljeničkih nacija na svijetu.
Od početka 19. stoljeća rodnu grudu napustilo je deset milijuna stanovnika, no u posljednjih 20 godina Irska je istovremeno postala iseljenička i useljenička zemlja.
Njihovi egzodusi su počeli kada je polovicom 19. stoljeća, zbog nikakvog uroda krumpira, u dvije godine od gladi umrlo 1,2 milijuna ljudi.
U tom razdoblju s ovog otoka na sjevernoamerički kontinent odselilo se više od četiri milijuna ljudi, što je tada predstavljalo 13 posto od ukupne populacije američkih država.
Iseljavanje je nastavljeno kroz cijelo 20. stoljeće. Svaka od tih generacija doprinijela je velikoj brojci od 40 milijuna irskih potomaka u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi.
Popis stanovništva iz 2001. godine u Velikoj Britaniji donosi podatak u kojem se pet milijuna žitelja britanskog otoka izjasnilo kao irsko potomstvo, što znači da je zajednica uvjerljivo najbrojnija iseljenička populacija Ujedinjenog Kraljevstva.
Najveći priljev stanovništva između dva otoka događao se pedesetih godina prošlog stoljeća. Tad se Irce stavljalo u nisko obrazovanu radnu kategoriju.
U godinama nakon Drugog svjetskog rata uglavnom su se zapošljavali po gradilištima većih engleskih gradova.
Statistički podaci i istraživačke analize naglašavaju veliki val iseljeništva prema Engleskoj tijekom teške ekonomske krize osamdesetih godina.
Ti Irci obrazovno su bili opremljeniji od svojih sunarodnjaka koji su prije napuštali domovinu.
Australija je treća po brojnosti irskih iseljenika gdje se na posljednjem popisu stanovništva 1,8 milijuna ljudi izjasnilo da su prva, druga ili treća generacija Iraca.
Posljednji veliki iseljenički val ovdje se događao tijekom nedavnih kriznih godina. Tad se jasno vidjelo koliko Irska pazi na ravnotežu useljeništva i iseljeništva.
Mediji su donosili naslove, poput: "Jesmo li dostigli brojnost iseljavanja iz osamdesetih?"
Od početka do kraja osamdesetih zemlju je napustilo 206 tisuća državljana više nego što ih se vratilo u domovinu.
No, između 2009. i 2014., u dvostruko kraćem razdoblju, Irsku je napustilo 125 tisuća ljudi više.
Želim reći kako su ova dva posljednja iseljenička trenda slična jedan drugome po mnogočemu.
Većinom je riječ o dobro obrazovanim ljudima koji odlaze i relativno često se vraćaju kući.
Danas je Irskoj jako bitno da je srazmjer iseljenika i useljenika održiv.
S najvećom stopom nataliteta u Europi i s više od dvostruko većeg broja rođenih od umrlih godišnje, ovdje nema straha ni od stranaca, ni od depopulacije vlastitih državljana.
Zbog prednosti engleskog jezika i vrlo sličnog obrazovnog programa, Ircima je uvijek bilo nekako zgodnije otisnuti se na druga otočja, prema dalekim kontinentima.
Svagdje su imali velike iseljeničke zajednice koje su zbog ulaganja u domovinu postale jedne od važnijih karika ekonomskog razvoja.
U Irskoj od iseljeničkih trendova ne prave veliku dramu, no pozorno prate statistike.
Detaljno znaju u kojim sektorima njihovi ljudi rade izvan domovine.
U šaljivom tonu ekonomske krize često pozdravljaju izrekom: "Vrijeme nam je ići".
Danas je sve uredno raspoređene statističke podatke i istraživačke analize o njihovom iseljeništvu moguće pronaći bez problema.
Godine 1987. tada mladi i svjetski poznati irski rock sastav U2 održao je dobrotvorni koncert u Dublinu: "Sami si pomozimo".
Nastupom su namjeravali podići svijest i skrenuti pozornost na veliku nezaposlenost.
Bono Vox koncert je otvorio riječima: "Ovo je događaj koji se tiče našeg ponosa, zato vas molim, ne dopustite im da vam ga oduzmu".
Upravo tako nekako prema životnom standardu, besperspektivnošću i netransparentnošću iseljavanja, današnja Hrvatska podsjeća na Irsku iz osamdesetih.
Još da nam je netko poput Bona Voxa - Dobrog glasa.
>> Hoće li Hrvati u Irskoj uskoro dobiti svoju župu?
Ovo je tako bedasti tekst! Hrvatska podsjeca ni na sta! Nas 5 milijuna kradu i lijevi i desni, a mi svi ravnodusni. Ni nigdar bilo da ni nekak bilo! Ovo tako tiho pisem, da vas drage Hrvatice i Hrvati ne probudim! Pssst! samo vi spavajte!