Moje preseljenje na Sardiniju dogodilo se prije točno 12 godina. Nakon tmurne i kišovite Padove, gdje su magle bile svakodnevica, napokon je Splićanka pronašla svoj raj!
Nije bilo pretjerano planirano. Slučajno sam u Padovi upoznala svog budućeg supruga koji je rodom sa Sardinije. Željni mora, sunca, srdačnih ljudi i promjene, bez sigurne budućnosti odlučili smo se preseliti.
Taj talijanski otok površine od 24.090 km2 koji broji oko 1,663 milijuna stanovnika, sa svojim nevjerojatnim pješčanim plažama brzo je ušao u moje srce.
Smješten u sredini Sredozemnog mora, ujedno je i drugi najveći otok Italije. Sardinija je jedna od pet regija s posebnim statutom te uživa u velikoj autonomiji.
Prva stvar koja se može uočiti, ako ste naviknuti na veće gradove, jest činjenica da je stopa kriminala jako niska.
Vidjeti djevojke kako same po noći čekaju autobus na stanici, za mene je bio pozitivan šok. U Padovi je tako nešto nezamislivo i usred bijela dana, jer bi se nekoliko automobila i motorista zaustavilo tražeći curu za zabavu.
Druga pozitivna činjenica je bila ta što me nitko nije gledao kao stranca iz istočne Europe - nema onih hladnih pogleda "mržnje" upućenih svima koji nisu dio čopora. Na sjeveru Italije nacionalizam je jako razvijen.
Nakon toliko godina provedenih u Splitu i Padovi, postala sam otočanka. U međuvremenu shvatiš da je ovo mjesto siromašno "zahvaljujući" baš tom ljudskom hermetičkom umu kojeg lokalni stanovnici žele sačuvati.
Siromaštvo je ovdje rašireno. Vjerojatno se čudite. Taj poznati otok slobodno bi mogao pomesti neku Ibizu, Palmu, Karibe i Tenerife. U čemu je problem? U samim stanovnicima!
Mnogi od onih koji su manje-više uspjeli isplivati iz srednje građanske klase, egoistično čuvaju vlastiti položaj i ne žele pomoći nikome. Kao gladni psi bijesno i ljubomorno drže svoju kost, postaju gladni novca (jer ga nema mnogo) te počinju s iskorištavanjem radnika i zapošljavanjem samo članova obitelji.
U svim kafićima, restoranima i tvrtkama rade supružnici, njihova djeca, braća i sestre, rođaci, a nerijetko i bakice za blagajnom.
Kako stanovnici Sardinije nemaju sredstava za ulaganje, nerijetko se događa da mnogi dolaze ovdje samo ljeti kako bi iskoristili potencijale otoka. I onda pobjegnu na kontinent.
Sardinija je kao izmuzena krava s radnicima koji rijetko dobiju svoju posljednju plaću nakon sezone.
Da bi nam život bio "lakši", političari su odlučili maknuti letove povoljnijih kompanija, ne bi li privukli samo elitu.
Potpuna samoća samih stanovnika Sardinije, a turista sve manje i manje.
I onda se ljudi još više zatvaraju u sebe, ne vjeruju nikome, stvaraju vlastitu izolaciju na već izoliranom otoku.
Ali ako se okružiš s nekoliko dobrih ljudi, nađeš svoj vlastiti mir i živiš u ovom raju. Istina je da nikad neću biti poput njih. Ljubomora i egoizam nikome ne donose dobro.
Na ovom rajskom otoku narodna izreka "U se, na se i poda se" je životni moto koji polako uništava Sardiniju.
Lako je pričati o Costi Smeraldi gdje dolaze sve zvijezde. To je samo "pokrivač" stvarne situacije koja ljudima nije poznata dok ne odluče živjeti na otoku.
Možda se pitate, zašto sam ja onda ovdje? Zato što me novac nikad nije pretjerano zanimao i zato što želim da moje dijete odrasta slobodno i sretno.
Nikad nisam požalila zbog svoje odluke, iako imam toliko različit mentalitet.
a sto ne pisete kako je nasa "draga" domovina ukinula subvencije slijepcima i njihovim psima ?