Moj otac je 1965. godine odlučio otići što dalje od Europe i tako je izabrao Brazil, najveću zemlju u Južnoj Americi… Dovoljno veliku i punu raznih mogućnosti za jednog geodeta.
Iz Hamburga smo putovali francuskim brodom Laennec, a u luku Rio de Janeira dolazimo sredinom studenog 1965. Ondje smo se trebali zadržati samo dva dana, no zbog štrajka ostajemo cijeli tjedan.
Koristimo priliku i šetamo gradom. Prvi dojam: razbacano smeće, nasmijani ljudi i užasna vrućina na koju nismo naviknuli. Naime, izašli smo s temperature u minusu, a ovdje nas je dočekao plus od 40-ak Celzijevih stupnjeva.
Sa šest godina prvi put sam vidjela bijelce i Afroamerikance zajedno.
"Kakvu to boju kože imaju?", pitala sam majku na što mi je ona odgovorila: "Riječ je o djeci iz miješanih brakova".
Danima sam razmišljala o svemu. Naravno, u mojoj dječjoj glavi majka je bila potpuna bjelkinja, a otac nešto tamniji zbog izloženosti suncu.
"Što sam onda ja, mješanka?", pitala sam se. U međuvremenu su nas ljudi gledali i čudili se našim naočalama. Tih godina u Brazilu ih nije bilo.
Nakon tjedan dana, majka, sestra, otac i ja došli smo u Santos, grad i luku federalne države Sao Paulo. Imali smo veliki kovčeg s raznim sitnicama, talijanski hladnjak i nešto novaca koje je otac dobio od njemačke tvrtke za koju je radio. Ponijeli smo i rječnik njemačko-portugalskog jezika.
Prvih dana smjestili smo se kod očevog prijatelja u tadašnjoj najpoznatijoj ulici - Avenidi Sao Joao.
Nažalost, već nekoliko dana kasnije, točnije na Badnjak, taj pristojni gospodin preminuo je od srčanog udara. Njegova supruga nam je rekla da moramo što prije otići.
Otac je tad došao do nekih Hrvata i preko njih upoznao čovjeka koji nam je pronašao stan. S njim je surađivao kao geodet kako bi naučio jezik i snašao se. I tako je počeo naš život u petom najvećem gradu na svijetu.
Obitelj je odmah zatražila brazilsko državljanstvo. Otac ga je dobio nakon osam, a majka poslije deset godina.
Roditelji su čak državi poklonili svoj vjenčani prsten. To je bio simboličan znak da žele pomoći zemlji u kojoj planiraju ostati.
Kada smo došli, Brazil je bila država puna prednosti. Otac se brzo snašao jer je bio dobar u svojoj struci. Projektirao je mnogobrojne tunele, mostove, trgove i trgovačke centre, a 70-ih je otvorio i vlastitu tvrtku.
Tijekom sljedećih 15 godina živjeli smo u unajmljenom stanu, no onda smo 1974. kupili teren i sagradili vlastitu kuću u kojoj živimo i danas.
Tad je ovdje postojala i druga zajednica naših ljudi, a zvala se Jugoslavija. Ondje nikad nismo išli.
Pod utjecajem Katoličke crkve i skupine političkih iseljenika, u Sao Paulu dolazi do buđenja nacionalne svijesti, premda su Hrvati i dalje politički podijeljeni. Ljudi, poput mojih roditelja, okupljali su se u Croatia Sacra Paulistanu.
Otac je također počeo surađivati s Hrvatskim domom. Cijelo jedno desetljeće bio je predsjednik zajednice, dok je majka djecu učila pričati hrvatski jezik i pjevati pjesme iz zavičaja.
Hrvatski dom izgradio je Josip Mravak 1957. godine. Za njim su uskoro u Brazil došli splitski franjevci Pavao Boljat i Ivo Hrstić koji su u crkvi Nossa Senhora do Carmo - Gospa Carmo jednom mjesečno služili svetu misu.
Bila su to dobra vremena kad smo tako daleko od domovine uspjeli očuvati naš jezik i običaje.
Nakon smrti franjevaca Pavla i Ive, u Sao Paulu više nije održana nijedna misa na hrvatskom jeziku. Polako se izgubio i jezik.
>> Hrvatica iz Brazila: Bojala sam se doći u domovinu!
>> Hrvat iz São Paula u ulozi službenog prevoditelja FIFA-e
Lijepa priča pitanje je dali bi se toliko znalo i za Brazil, i za druge preko morske i oceanske gradove .Da u njumu nisu živjeli još odavno i radili naši stari potomci Hrvati..