Naslovnica Vijesti

U Torontu preminuo Dušan Bezić. Evo zašto ga Hrvatska ne bi smjela olako zaboraviti

Škole je polazio u Grohotama, Splitu, Dubrovniku, Egiptu i u tadašnjoj Palestini. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, čudom je preživio
27. svibnja 2019. u 14:15 1 komentara 540 prikaza
Dušan Bezić
Foto: Privatni album

U četvrtak 23. svibnja u Torontu je preminuo Dušan Duško Bezić, jedan od uspješnijih poslovnih Hrvata u Kanadi rođen u Grohotama na Šolti 31. svibnja 1925. Najznačajniji je njegov nemjerljiv doprinos u organiziranju hrvatske zajednice u Torontu i Sjevernoj Americi, u vremenima stvaranja i obrane mlade hrvatske države. San osamostaljenja Hrvatske Duško je s radošću dočekao i dao mu svoj doprinos kako bi Hrvatska postala samostalna i priznata država.

Dušan Bezić Dušan Bezić Kako je Šoltanin završio na tankom ledu! Iseljenička priča iz Kanade

Duško Bezić bio je izuzetno društveno-politički aktivan odmah od prvih dolazaka dr. sc. Franje Tuđmana u Kanadu. Bilo je to u nekoliko navrata krajem 80-ih godina, kada je taj znanstvenik i vizionar prepoznao vrijeme potrebnih priprema za stvaranje samostalne hrvatske države i uočio snagu iseljeništva. Tako je Duško Bezić 1987. sudjelovao u organizaciji posjeta i predavanja koje je akademik Tuđman održao u nekoliko gradova Kanade i Amerike. Početkom osamostaljenja Hrvatske i početkom obrambenog Domovinskog rata, Bezić je imenovan za prvog predstavnika Republike Hrvatske u Kanadi. Imao je prirodni talent za diplomaciju, bio je odmjeren, no i vrlo poduzetan i angažiran kad su okolnosti to zahtijevale.

Za vrijeme Domovinskog rata u nekoliko je navrata dopremao humanitarnu pomoć u Hrvatsku. Tada je koristio priliku i posjećivao mjesta ratnih sukoba u domovini, kako bi se osobno uvjerio u težinu ratnih sukoba i razmjere stradavanja. Po povratku u Kanadu još se čvršće angažirao u prikupljanju i slanju materijalnih sredstva za pomoć Hrvatskoj. Prilikom primanja Hrvatske u Ujedinjene narode, 22. svibnja 1992. u New Yorku, Duško je prisustvovao svečanosti na poziv predsjednika Republike Hrvatske dr. sc. Franje Tuđmana. Prilikom podizanja hrvatskog stijega na jarbol UN-a, uz Duška Bezića bili su tu i vlč. Josip Gjuran i Anton Kikaš iz Toronta. To je posve sigurno bio važni događaj za Hrvatsku i one koji su desetljećima sanjali njenu slobodu.

Tereza Nađ Preživjela je šest logora Preminula najstarija Hrvatica u Chicagu

Djeca Duška i njegove supruge Angeline hrvatskoj su javnosti bila poznata već i ranije. Val i Sandra Bezić godinama su bili izvrsni natjecatelji u umjetničkom klizanju, pet puta prvaci Kanade. Nastupali su za Kanadu na svjetskim natjecanjima, primjerice na SP-u u Ljubljani i na Zlatnoj pirueti u Zagrebu, gdje su u paru osvojili prvo mjesto. Sandra i Val su i na SP-u 1980. u Španjolskoj osvojili također prvo mjesto. Svi su u svijetu znali da su Sandra i Val hrvatskih korijena. Sada mogu biti vrlo ponosni na život svog domoljubnog oca.

Duško Bezić više je godina bio prvi voditelj Hrvatskog ureda u Mississaugi, a po otvaranju veleposlanstva u Ottawi i uspostavi generalnog konzulata u Torontu povlači se iz aktivnog rada. Duško je trebao postati i prvi veleposlanik Republike Hrvatske u Ottawi, ali je to odbio zbog obiteljskih razloga. Bio je i ostao cijenjeni diplomat s hrvatskom putovnicom. Sjećanja na svoj cijeli život ostavio je u knjizi "Šoltanin na tankon ledu" (Rijeka, 2011.), autobiografiji prvog predstavnika Republike Hrvatske u Kanadi. 

Škole je polazio u Grohotama, Splitu, Dubrovniku, Egiptu i u tadašnjoj Palestini. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, čudom je preživio. Na Badnjak 1943., teško ranjenog u borbama na Korčuli, saveznici su ga prebacili u Italiju, a odatle u izbjeglički logor El Shatt u Egiptu. Godine 1948. diplomirao je filozofiju u Betlehemu. Godine 1950. otišao je u Kanadu i ubrzo sklopio brak s Angelinom Mateljan. Jedno je vrijeme radio kao nekvalificirani radnik u tvornici, no ubrzo je otvorio vlastitu građevinsku tvrtku "Bezić Development Limited", u kojoj je bio aktivan sve do 2010. godine. Bezić u svojoj knjizi opisuje svu pomoć domovini tijekom Domovinskog rata, te angažiranost u hrvatskoj zajednici u Kanadi. Za te svoje zasluge odlikovan je Redom hrvatskog trolista i Spomenicom Domovinskog rata. Također, u djelu se može pročitati sve o nastanku i zatvaranju hrvatskog ureda, dakle o završnoj karijeri diplomata Bezića na javnoj sceni. Po želji djece, unučadi i prijatelja, knjiga je prevedena na engleski te je 2014. godine tiskana u Kanadi.

Mate Kovačević Chicago Zbogom Mate, volimo i mi tebe

Osobno sam poznavao Duška Bezića iz vremena kasnih 80-ih, u doba organiziranja predavanja dr. sc. Franje Tuđmana u Torontu. Međutim, događaj koji upečatljivo pamtim jest 22. rujna 1990. u Metro Toronto Convention Centreu u Torontu, nešto prije 18 sati. Oko tri tisuće Hrvata pristizalo je na jedinstveni banket. Napeto se iščekivao dolazak tada već proglašenog predsjednika Hrvatske dr. sc. Franje Tuđmana, njegove supruge Ankice i dr. sc. Žarka Domljana, prvog predsjednika Sabora Hrvatske. Bio sam u društvu s Duškom koji je bio nositelj organizacije tog skupa, dotad najvećeg okupljanja Hrvata u čast prvog hrvatskog predsjednika. Taj susret s predsjednikom Tuđmanom, ubrzo mi je, poslije tih događaja, odredio sudbinu povratka. Knjiga memoara Duška Bezića na ponos svoje djece i unučadi, ali i nas koji smo ga imali priliku poznavati ostavlja trajno sjećanja na događaje i sudjelovanje u stvaranju države.

Posljednji naš susret bio je prošle godine u listopadu u Torontu. Bez zadrške je uočio vrijednost monografije Macelj 1945. koju smo došli predstaviti iz Zagreba u Toronto. Dapače, pri susretu na University of Toronto dao je komplimente na račun sadržaja, uredničkog posla i izvrsnog engleskog prijevoda Andreje Cetinić.

Zagreb Otišao je i don Franjo Halužan, dugogodišnji dušobrižnik Hrvatske katoličke misije Siegen

Duško je beskrajno volio svoju rodnu Hrvatsku, iako je u njoj samo kratko živio. Život je proživio u Kanadi, zemlji demokracije koja mu je sve dala. Nažalost, potkraj života dobivao je premalo ljudske, prijateljske i društveno-političke pozornosti, posebice za djela koja je u životu činio iz siline nesebične ljubavi prema domovini. Kažu, nisu mrtvi oni koji umiru, već oni koje živi zaboravljaju da su postojali. Duška Bezića ne bi smjela Hrvatska samo olako zaboraviti. Dapače, trebala bi mu odati najvišu postumnu počast, iako je to već trebalo učiniti na kraju njegovog čestitog i pregaralačkog života za hrvatsko opće dobro.


Damir Borovčak

  • ZNosić:

    Počivao u miru Bozijem gosp. Bezić. Ali ipak moram Vam ispraviti malo priču. G. Bezić nije sudjelovao u dolazak pok. Presjednika Dra. Franje Tudjmana 1987e godine. Za taj povijesni dolazak Hrvatski Narodni Otpor ogranak Toronto je bio pokrovitelj uz vodstvo ... prikaži još!tvo Dra. Marina Sopte. Ovo znam jer sam kao mladi fakultetni učenik sudjelovao u ovom događaju. Svaka čast g. Beziću ali treba povijest biti ispravna da nešto vrijedi.