Ivan Grbešić, predsjednik Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske, na svom privatnom Facebook profilu objasnio je zašto je 22. kolovoza predložen za "Dan Hrvata izvan Republike Hrvatske", i što im to znači.
Njegovu poruku prenosimo u cijelosti...
Činjenica je da velik dio hrvatskog naroda ne živi u granicama Republike Hrvatske, već diljem svijeta – od Subotice do Punta Arenasa. U Hrvatskoj postoje razne percepcije o Hrvatima izvan Republike Hrvatske. Znamo da postoji velika razlika između značenja riječi "percepcija" i "istina" – važno je da se konačno odredi što je istina, a što tek percepcija i prepozna vrijednost "dijaspore".
Među ciljevima ovog dana jest povezivanje Hrvata diljem svijeta i naglašavanje zajedništva jednog i nedjeljivog hrvatskog naroda – ali putem podizanja svijesti u domovini o Hrvatima izvan Lijepe Naše, o njihovu značaju u domovini, o njihovim potrebama, pravima i interesima, a i o njihovim mogućim dodatnim doprinosima Hrvatskoj.
Neki smatraju da dan "Dan Hrvata izvan Republike Hrvatske" produbljuje uvjerenje da su Hrvati koji žive u inozemstvu različiti Hrvati od onih koji žive u Hrvatskoj. Jesmo različiti! Toga se ne moramo sramiti niti zato ispričavati. Neki su otišli u svijet i vidjeli i naučili nešto novo, nešto drukčije – dok su sačuvali one osnove hrvatske vrijednosti. Ne znači ako smo različiti da ne može biti zajedništva. Baš suprotno. To smo dokazali 90-ih godina. Treba nam međusobno razumijevanje da se gradi zajedništvo među Hrvatima diljem svijeta. I to je jedan od ciljeva predloženog dana.
Neki Hrvati izvan domovine imaju hrvatsko državljanstvo, a mnogo više ljudi nema državljanstvo; neki znaju hrvatski jezik, a više i više njih ne zna. Tko je kriv za to? Trebamo se svi dobro pogledati u ogledalo – ima krivnje sa svih strana. Trebamo se svi pokrenuti. Žalosno je što 3/4 zagovarača npr. dopisnog glasovanja ili većeg broja saborskih predstavnika za Hrvate izvan Republike Hrvatske uopće nema državljanstvo Hrvatske! Naši branitelji borili su se i ginuli za državotvornost Hrvatske. Tko bi zamislio da nas u 2019. godini toliko malo vani ima hrvatsko državljanstvo.
U 28 godina nismo riješili temeljna pitanja vezana za Hrvate izvan Republike Hrvatske – što se tiče položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini i pitanja državljanstva, dopisnog glasovanja i očuvanja hrvatskog jezika, među ostalim.
Osobno smatram da je potrebno da sva javnost u Republici Hrvatskoj vidi koliko nas ima izvan granica Lijepe Naše i koliko nam je Hrvatska, suradnja i poveznica s njom i naš status bitan – i da želimo da se rješavaju ta temeljna pitanja (koja su se do sada rješavala previše sporo). Koliko je važno da se obilježi "Dan Hrvata izvan Republike Hrvatske" u "dijaspori", još je toliko važnije da se obilježi taj dan u Republici Hrvatskoj.
Želimo da se posebno prizna koliko su Hrvati diljem svijeta sudjelovali u procesu stvaranja hrvatske države – kad je Hrvatskoj najviše trebalo – i da se zna da želimo i dalje sudjelovati u procesu razvijanja i usavršavanja Hrvatske – ne bi li se stvorile prilike za povratak.
Neki predlažu "Dan Hrvata" kao nacija – da slavimo zajedništvo – svakako, zašto ne. Ali to nije (i mislim da ne smije biti) smisao "Dana Hrvata izvan Republike Hrvatske". Želimo da se adresiraju pitanja Hrvata u BiH, Hrvata u Vojvodini i Hrvata diljem svijeta... To su naše teme. I zato trebamo svoj Dan!
Zašto 22. kolovoza – Dan "Kraljice Hrvata"?
Uz hrvatski jezik, kojeg nažalost u inozemstvu mnogi iz posljednjih naraštaja više ne govore, vjera jest obilježje hrvatskog naroda u iseljeništvu, gdje su naše crkve/misije najviše pridonijele očuvanju našeg zajedništva, identiteta i kulture, a i našeg hrvatskog jezika – i to mnogo prije nego što je Hrvatska uopće postojala.
To se vidi najviše u zajednicama gdje postoje hrvatske crkve/misije (pogotovo u Sjevernoj Americi, Južnoj Americi, Europi i Australiji). Gdje nema hrvatskih župa/misija (osim u slučaju nekoliko izuzetaka), teže je naći trag (kamoli organiziranu zajednicu) naših Hrvata. A najistaknutija povijesna hrvatska gesla, kao npr. "Bog i Hrvati" i "Vjera u Boga i seljačka sloga", povezuju Hrvate sa svojom vjerom.
Kao djeca "dijaspore" učili smo o sv. Leopoldu Mandiću, sv. Nikoli Taveliću, bl. Alojziju Stepincu, bl. Ivanu Merzu i sv. Josipu (zaštitniku hrvatskog naroda), među ostalima, i u velikom broju naših župa/misija, vise njihove slike ili postoje vitraji koji su posvećeni njima. To su bitni likovi iz naše hrvatske povijesti i dragocjeni uzori, kompasi i uzori u svakodnevnom životu.
Ali važno je istaknuti da je velik broj naših roditelja s područja Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine odrastao u dugovječnoj tradiciji štovanja Blažene Djevice Marije i da se u teškim vremenima i nevoljama narod njoj okretao za pomoć. Hrvati su marijanski narod. Srpnja 1935. godine zagrebački nadbiskup Ante Bauer, uz mladog nadbiskupa koadjutora Alojzija Stepinca, svečano su krunili Gospin kip u Mariji Bistrici – krunom izrađenom po uzoru na izgubljene, ali ne zaboravljene krune hrvatskih katoličkih kraljeva, Tomislava i Zvonimira, uz 30 tisuća vjernika koji su pjevali Mariji kao "Kraljici Hrvata".
Raseljeni po cijelom svijetu, Hrvati (među njima, naši roditelji) zadržali su čašćenje Djevice Marije – i zato je najveći broj hrvatskih župa/misija u dijaspori posvećen Mariji – a nije mi poznato da postoji hrvatska župa/misija u dijaspori koja nema kip ili sliku i vitraje s Kraljicom Hrvata – bilo to s Marijom Bistričkom ili Sinjskom, širokobriješkom ili međugorskom Gospom, u nizu ostalih diljem RH i Bosne i Hercegovine.
Tu smo povezanost proslijedili svojoj djeci, a sada želimo prihvaćanjem 22. kolovoza "Danom Hrvata izvan Republike Hrvatske" osigurati da budući naraštaji budu i dalje povezani s Hrvatskom.
Kad pomislim na predloženi blagdan, pomislim na svoje roditelje; na hrvatske svećenike i časne sestre koji su služili našem narodu i zajednicama u dijaspori tijekom godina; na svemu što su učinili tijekom njihovih života; i na njihovoj žrtvi da sljedećem naraštaju ponude priliku da se postigne nešto više. A "Kraljica Hrvata" simbol je te brige, majčinstva i njegovanja za obitelj i za zajednicu, jedino što dodatno ona brižno gleda na svoj narod razasut po cijelom svijetu. A sam blagdan u sebi nosio bi sintagmu "Kraljice Hrvata", a ne Kraljica Hrvata – samo vjernika.
Ako nam je cilj zajedništvo hrvatskog naroda, predlažemo dan koji nas ujedinjuje uz poruke mira, razumijevanja, majčinstva, obitelji i domovine!
Prijedlog 22. kolovoz nije prijedlog Vlade Republike Hrvatske – već je prijedlog većinske odluke Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske (čiji sam predsjednik).
Kraljice Hrvata – "fidelissima advocata Croatiae" (najvjernija odvjetnica Hrvata), budi svom narodu na pomoći!
Ponosan Hrvat izvan Republike Hrvatske!
