Dario Markas, glavni urednik portala Vecernji.hr i član glavnog uredništva Večernjeg lista, u srijedu je bio gost emisije "Živa veza" na Hrvatskom katoličkom radiju.
Govorio je o stanju u kakvom se danas nalaze vodeći hrvatski mediji, o tome što najviše zanima čitatelje Večernjeg lista i portala Vecernji.hr te o budućnosti tiskovnih izdanja. Poseban naglasak emisije, koju je vodila ugledna diplomatkinja Tuga Tarle, bio je na hrvatskoj dijaspori.
Evo i nekih dijelova iz tog razgovora...
Što mislite o tome da se danas novinari procjenjuju kao osobe kojima se manipulira i koje služe raznim interesnim skupinama?
To mi pitanje često postavljaju u posljednje vrijeme. Vjerojatno ono dijelom dolazi zbog fake newsa koje je promovirao američki predsjednik Donald Trump. Odgovor je vrlo jednostavan, pogotovo u mediju kao što je to Večernji list. Ako se čovjek drži onih osnovnih postulata novinarstva, a to su onih pet pitanja koje moramo postaviti pri svakom članku, i ako ćemo uvijek pitati dvije strane, onda nećeš ostati prevaren i nasamaren, a mi u Večernjem listu apsolutno moramo poštivati ta pravila.
Prihvatili ste jednu ideju koja je nama, koji se bavimo iseljeništvom, jako zanimljiva, a to je Moja Hrvatska. Mislim da je već svima poznata jer, koliko vidim, jako je mnogo onih koji otvaraju tu stranicu i koji čitaju objavljene priče. Kako je došlo do toga i koliko sada Moja Hrvatska ima godina?
Moja Hrvatska postoji već tri godine, a pojavila se zbog velikog iseljavanja Hrvata iz domovine. Meni je gospodin Ivan Ril, koji je ujedno i voditelj projekta, predložio tu ideju. Odmah me oduševio koncept priča dijaspore za dijasporu. Obično se prema dijaspori uvijek išlo politički, igralo se na domoljublje. U cijeloj toj priči primijetili smo da nikad nitko nije rekao: "Hajde da mi čujemo vaše priče". Ustrajali smo na temama koje se teško mogu pronaći.
I što mislite tijekom ove tri godine o projektu? Je li taj interes posjetitelja još uvijek velik?
Kao i svaki projekt ima peakove. Kada je nešto novo, uvijek je taj početni peak jak. Krenuli smo ultrajako i zadovoljni smo jer ne posustajemo. U jednom trenutku za nas je pisalo 50 suradnika, a sada ih imamo 30, no više smo nego zadovoljni jer imamo dopisnike iz cijelog svijeta. Interes živi i mi ga održavamo. Danas je težak život u medijima, ali Moja Hrvatska je stabilna i u budućnosti vidimo samo dobre stvari za nju.
Od naših ljudi iz iseljeništva i domovine često čujem da se zapravo novinama širi crnilo i da je mnogo manje dobrih vijesti. Kao da se potiče selidba tih naših mladih ljudi, u smislu: ovdje nema perspektive, pokupite kovčege i idite što prije. Je li to točno?
Generalno gledajući sve medije i sve naslove, apsolutno ste u pravu. Takvih priča ima najviše. No, neke od najčitanijih objava na Mojoj Hrvatskoj bile su negativne ili nesretne. Imali smo priču o čovjeku u Australiji koji je živio ispod mosta. Jedna od negativnijih je bila kako su naši ljudi u Americi stavili omču oko vrata jer su kupili kuću na kredit. Baš smo u Večernjem listu nedavno obradili veliku temu kako sve veći broj Hrvata živi lošije u Njemačkoj, ali da se ne žele vratiti zbog osjećaja sramote. Podjednako pratimo sve segmente priča. Nama nije u interesu, kada radimo teme o dijaspori, da ljudi iseljavaju. To smo se prvo dogovorili kada smo kretali u projekt i svaki dan nam je ta misao u glavi.
Vjerujete li da je u budućnosti mogući neki projekt političkog karaktera koji bi naše iseljenike potaknuo na povratak, kao što se to dogodilo u Irskoj?
Sve je moguće. Kada će se opametiti naše političke elite i hoće li, teško je reći. Naša zemlja već je trebala biti mnogo prosperitetnija nego što jest. Trebali smo biti Švicarska. Vjerujem da smo s ovim generacijama koje danas odlaze dosegnuli neko dno ili vrh, ovisno kako gledamo na to. Realno, nije moguće da se ljudi iseljavaju više nego što je to sada slučaj. Vjerujem da ti ljudi, koji su sada otišli i koji će postići nešto vani, da će se velik dio njih ipak vratiti. Nije to isto kao što je bilo prije 50 godina kada su odlazili iz Jugoslavije pa se nisu ni mogli vratiti. Kada je prošlo 40-50 godina, već je bilo kasno za povratak. Ne vjerujem da možemo, kao zemlja, tonuti dublje od ovoga gdje smo sada.
Što mislite o tome da jednoga dana u Hrvatskoj osnujemo muzej koji bi se bavio iseljeničkim temama i migracijama jer to je danas u svijetu fenomen broj jedan?
Drago mi je da ste i to spomenuli jer mi baš tako doživljavamo Moju Hrvatsku. To su priče ljudi koji su u svijetu nešto proživjeli ili su to čak pisma onih iseljenika kojih više nema među nama. Doživljavamo Moju Hrvatsku kao fragment vremena, zapis za vječnost, jer se na jednom mjestu mogu naći sudbine tih ljudi. Mislim da bi jedan pravi muzej bio odlična stvar. To je još potrebnije da bismo obrazovali mlade ljude koji žive u Hrvatskoj.
Ovdje poslušajte razgovor u cijelosti:
