Jedna od najstarijih hrvatskih zajednica nalazi se u američkoj državi Mississippi u gradu Biloxi. O njima i njihovim potomcima malo se govori i piše ali još uvijek njeguju hrvatsku kulturnu baštinu, tradicije i crkvene svetkovine. Posebno o njima je 'procurila' vijest u široj javnost, nakon strašnog uranskog nevremena koje je zahvatilo Meksički zaljev u kolovozu 2005. Grad s okolicom je bio porušen ali uz dodatne napore žitelja ponovno je obnovljen. Taj uragan prouzročio je preko 1800 smrtnih slučajeva i preko 125 milijardi štete na jugu Amerike.
Slavensko društvo hrvatskog podrijetla osnovno je 1913. godine pod imenom „Slavensko potporno društvo sv. Nikola“. Održalo se je do današnjih dan usprkos vremenu i mnogim poteškoćama s kojima se iseljenik susreće u svijetu. Posebno se je teško održati kroz drugu, treća i sada četvrtu generaciju potomaka. Svud unaokolo se govori engleski i španjolski jezik tako da se hrvatske riječi pomalo gase i zaboravljaju. Povijest je također pridonesla svemu ovome. Doseljenici, mahom iz Dalmacije svakako su se izjašnjavali, po dolasku ovdje u novi svijet. Ovisno o državnom ustrojstvu u 'Starom kraju'. Zvali su ih Austrijancima, Mađarima, Jugoslavenima, Dalmatincima i na koncu Hrvatima. Ali oni sami su znali tko su i što su. Družili su se zajedno, veselili, slavili i čuvali i očuvali svoju hrvatsku baštinu i običaje. Radili su teške poslove i to u ribarskoj industriji kojoj su bili sudbinski skloni još iz rodnog kraja ali i kasnije postali vrlo uspješni. Dalmatinski kamenjar i škrta zemlja koju zapljuskuje more naučila ih je strpljenju, skromnosti, radinosti, vještini i oštroumnosti. To su te odlike koje su utkane u radne navike ovih doseljenika i čine ih uspješnim i veselim.
Nakon olujnog vremena i urušenog Hrvatskog doma iz 1938.g. okupljaju se i s novim snagama i vjerom izgradiše novi 2010. godine. Ponovno se vijori hrvatski stijeg, odzvanja hrvatska glazba, čuje plač i veselje djece, slave krstitke, vjenčanja i druga obiteljska okupljanja u veselju i tuzi u „Croatian-American Cultural Center“. To je još jedan hrvatski otok u svijetu i plod zajedništva i vjere u bolji svijet i bolje sutra.
Dio veselja dolazi i sa spoznajom da potječu iz samostalne i neovisne Republike Hrvatske. Uz hrvatsku zastavu i grb ponose se s odjevnim predmetima koji skreću pozornost njihovih američkih prijatelja i vabe upite o 'kockicama' i njihovim bojama: crven, bijel i plavi. Vrhunac svega ipak je bilo posljednje svjetsko nogometno prvenstvo u kojem je hrvatska nogometna reprezentacija krčila put prema vrhu i okitila se sa srebrom. U hrvatskom domu su pratili utakmice, navijali, slavili i veselili se ali i gradom ponosno pjevali i isticali „Tko smo i što smo“!
