Moja Hrvatska
Naslovnica Priče

Život posvećen najpotrebitijima

U Quito sam otputovala prema dogovoru s predstavnikom tamošnjeg ministarstva vanjskih poslova vezano uz tretman naših pritvorenika
19. travnja 2016. u 12:33 7 komentara 1838 prikaza
Ekvador
Foto: Tuga Tarle
Pogledajte galeriju 1/3

Čitajući komentare na svoju prethodnu priču o dvojici naših sunarodnjaka koji su završili u zatvoru u Guayaquilu, začudila sam se kako većina njih odiše ljutnjom i prijezirom. Istina, dečki su krenuli stramputicom i većina tih komentara mogla bi se sažeti u jednu jedinu poruku: "Treba li takve dilere i narkomane spašavati?"

U zemlji koju volimo nazivati jednom od najstarijih europskih kršćanskih nacija, ljudi teško opraštaju, a još rjeđe pružaju novu priliku. Meni se takva mogućnost, ali i čast ukazala, i u tom trenutku sam učinila sve da naši Hrvati pronađu izlaz.

Barem za jednog od njih trojice znam kako je danas sređen obiteljski čovjek i da pošteno zarađuje svoj kruh.

Ipak s prethodnom pričom o ljudima koji su se ogriješili o zakon, nisam završila temu o ekvadorskim Hrvatima. Bolje reći, nisam je njome niti počela.

Zahvaljujući odvjetniku Luisu Avilesu Uscocovichu, tijekom ljeta 2006. u glavnom gradu Ekvadora upoznala sam jednu vrijednu, uglednu i dobrostojeću zajednicu Hrvata koja doista uživa poštovanje ekvadorskog društva zbog svoje radišnosti, čestitosti i doprinosa gospodarskom te socijalnom napretku ove lijepe zemlje.

U Quito sam otputovala prema dogovoru s predstavnikom tamošnjeg ministarstva vanjskih poslova vezano uz tretman naših pritvorenika u Penitentiariji. Ekvadorski kolega po poslu lijepo me primio, ali mi ništa nije mogao obećati. Bilo je očito da mu je neugodno zbog postupka zatvorske uprave, suca i odvjetnika, no tu su završavale njegove ovlasti. Složili smo se kako ćemo se međusobno informirati o svim eventualnim budućim koracima.

Tog dana bila sam gošća redovnica Družbe službenica milosrđa. Priorica, sestra Klementina Banožić i sestre Iva Jelić i Nela Medić, ondje su obavljale misijsku službu provodeći humanitarni i obrazovni program za odrasle. Brinule su o stotinjak djevojčica i dječaka čije majke u strašnim ekvadorskim zatvorima izdržavaju kaznu.

Djeca od tri do 18 godina provodila su cijelo svoje slobodno vrijeme u prostorijama sestrinskog doma. Bavila su se zadaćama i slobodnim aktivnostima, a navečer bi odlazila svojim majkama u zatvor na spavanje. Djeca su bila uredna i čista.

Kao prvoj predstavnici hrvatske države koja je posjetila njihovu redovničku zajednicu, sestre su mi priredile nezaboravan doček. Djeca i štićenici katoličkog središta pokazala su sve što su naučili o mojoj domovini. Bio je to posebno dojmljiv susret s budućnošću Ekvadora, s onima koji zahvaljujući marljivim i dobrim redovnicama znaju puno toga o Hrvatskoj, zemlji miljama udaljenoj od njihovog sirotinjskog naselja.

Ekvador | Autor : Tuga Tarle Foto: Tuga Tarle

Većina njih su potomci mestika i autohtonog indijanskog stanovništva, no ima i popriličan broj potomaka afričkih robova koje još uvijek u Ekvadoru tretiraju kao trećerazrednu klasu ljudi. Vjerojatno su Indijanci i mestici takvu stratifikaciju prihvatili od ono malo lokalnih bijelaca što cijelo bogatstvo zemlje drže u svojim rukama.

Takvim načinom, možda i podsvjesno, ova rasa pobijeđenih domorodaca štiti svoje rodno i ljudsko dostojanstvo na podnošljivoj razini. Kako se pri tome osjećaju pripadnici potomaka crnih robova, teško da možemo zamisliti.

Časna sestra Klementina Ekvadoru i njegovoj djeci poklonila je 30 godina svog redovničkog života. Ljubav, požrtvovnost, skrb, pažnja, poštovanje i toplina prema ljudima, osjeća se na svakom koraku u ovoj skromnoj, a toploj misijskoj kući. Ovdje nema razlika među rasama ni staležima. Ovdje su svi jednaki.

Zahvaljujući mogućnosti upoznavanja s programom cjelodnevnog boravka za učenike, uvjerila sam se u važnost mnogobrojnih aktivnosti kojima naše redovnice i druge njihove sestre suradnice pomažu siromašnoj populaciji Quita. Uče šivati, pružaju zdravstvenu zaštitu, drže tečajeve katekizma i katekumene. To je jedna velika i složna obitelj koju posjećuju dragovoljci iz cijelog svijeta.

Sa sestrama i simpatičnim mladim parom, Hrvatima Verom i Pablom, prošetala sam gradom, inače riznicom umjetničkog i kulturnog naslijeđa te biserom arhitekture Južne Amerike. Nije ni čudo što je njegova gradska jezgra postala prvim spomenikom građevinske baštine koji je UNESCO stavio pod svoju zaštitu još 1978. godine. Quito je 2004. imenovan latinoameričkom prijestolnicom kulture, a zovu ga i "Svjetlo Amerike" jer je globalno mjerilo sklada i arhitektonske ljepote te središte burne povijesti, kulture, umjetnosti...

Ovdje sam se oslobodila mučne slike Guayaquila. Imala sam priliku i doživjeti istinske vrijednosti sebedarja za dobrobit potrebite braće. Smisao Kristovog nauka među našim časnim sestrama živi se nasljedovanjem njegovog života. Pobožna i samozatajna svakodnevica sestara, članica Družbe službenica milosrđa iz Hrvatske, njihova predanost Bogu i ovim siromašnim ljudima, vrijedni su dubokog poštovanja.

Daleko od svoje domovine, one desetljećima grade sigurno fizičko i duhovno utočište za mnoge zapostavljene, obespravljene, prezrene i odbačene duše, a prije svega za djecu koja imaju pravo na budućnost dostojnu čovjeka.

To je jedinstveno iskustvo mira i sabranosti te odgovor na vrevu i prijezir svijeta koji ne prepoznaje snagu djela ljubavi. Bila sam počašćena što sam doživjela i to plemenito lice hrvatskog čovjeka u samom "središtu" svijeta.

>> Dok se gubio po svijetu, u Hrvatskoj ga je čekalo bogatstvo
>> Zašto Hrvatska još uvijek nema iseljenički muzej?

  • hellen3353:

    Hvala Vam sto ste utočište za mnoge zapostavljene, obespravljene, prezrene i odbačene duše.Nastavite tako i nedajte se pokolebati s losim komentarima. Ostanite i dalje svijetlo u tami za nas Hrvate koji zive tesko u tudjem svijetu. Hvala!

  • Avatar Josip M
    Josip M:

    Draga Gospođo Tuga Tarle,pratim vaš rad i neumorno zalaganje već godinama.Kako Vi to i sami kažete. Za mnoge, siromašne,neimoćne,zapostavljene,obespravljene,prezirane i odbaćene.Rado čitam Vaše tekstove,te i šeram u feisu sa velikim žarom dalje.Kako bi se čim više saznalo uz mnoge druge ... prikaži još! dobre ljude i o Vašim djelima i zalaganjima uz sve ovo navedeno i za hrvatski narod u iseljeništvo. U čemu Vam se osobno posebno zahvaljujem, te Vam,želim i za budućnost mnogo uspjeha,zdravlja i radne energije.Kako bi nas i dalje mogli,čim više informirati,a mi pratiti i snimati o vašim i drugim, djelima i zalaganjima za čovjeka.Iskreni Vam pozdrav i hvala.

  • Avatar Josip M
    Josip M:

    Kao prvo koristim priliku i želim se posebno zahvaliti uredništvo „Večernjeg lista“,koje mi je godinama omogućilo,dokle god je postajao takav program,uz moje komentiranje u mjesto moje vlastite (Webseit) stranice,unjeti uz moje ime i prezime, i iseljeničke info, Webseit,i njihove portale.Koje ... prikaži još! sam i na taj način rado promicao sa velikim žarom..Svativši i sam već odavno, uz moje komentiranje,koliko je važno jačanje i povezivanje jedni sa drugima slično i iseljeničkih medija. Što se tiče komentatora,kritičara i komentiranja,i.. tu imam, dugogodišnja radna ponekad i bolna iskustva, to smatram demokradski.Izboriti se uz sebe i za moju Hrvatsku nije baš ponekad ni lako ni jednostavno.Zato uvjek volim reći.“Hrvatska je i ljubav i bol“ Kritizirati nemora uvjek značiti manje voljeti domovinu,nego upravo suprutno.Istina je da postoji i među komentatorima svađalica i neugodnih ljudi,do raznih uvrjeda koje bole a nebi ih smjelo biti ni postajati..Ljudi smo zar ne,čovjek može nekad i pogrješiti,ali može se i kulturno ispričati uvređenome i moliti ga za oproštaj. Ima ljudi koji isprike ne primaju ma koliko god ih molio te se ispričavao,kao što se je i meni dogodilo na jednom od iseljeničkih portala..u kojem su većinski utkana i moja djela. Svi znaju da ja nisam taj za koga me ona drži.I to boli, ali je to opet i druga priča.