Čitajući komentare na svoju prethodnu priču o dvojici naših sunarodnjaka koji su završili u zatvoru u Guayaquilu, začudila sam se kako većina njih odiše ljutnjom i prijezirom. Istina, dečki su krenuli stramputicom i većina tih komentara mogla bi se sažeti u jednu jedinu poruku: "Treba li takve dilere i narkomane spašavati?"
U zemlji koju volimo nazivati jednom od najstarijih europskih kršćanskih nacija, ljudi teško opraštaju, a još rjeđe pružaju novu priliku. Meni se takva mogućnost, ali i čast ukazala, i u tom trenutku sam učinila sve da naši Hrvati pronađu izlaz.
Barem za jednog od njih trojice znam kako je danas sređen obiteljski čovjek i da pošteno zarađuje svoj kruh.
Ipak s prethodnom pričom o ljudima koji su se ogriješili o zakon, nisam završila temu o ekvadorskim Hrvatima. Bolje reći, nisam je njome niti počela.
Zahvaljujući odvjetniku Luisu Avilesu Uscocovichu, tijekom ljeta 2006. u glavnom gradu Ekvadora upoznala sam jednu vrijednu, uglednu i dobrostojeću zajednicu Hrvata koja doista uživa poštovanje ekvadorskog društva zbog svoje radišnosti, čestitosti i doprinosa gospodarskom te socijalnom napretku ove lijepe zemlje.
U Quito sam otputovala prema dogovoru s predstavnikom tamošnjeg ministarstva vanjskih poslova vezano uz tretman naših pritvorenika u Penitentiariji. Ekvadorski kolega po poslu lijepo me primio, ali mi ništa nije mogao obećati. Bilo je očito da mu je neugodno zbog postupka zatvorske uprave, suca i odvjetnika, no tu su završavale njegove ovlasti. Složili smo se kako ćemo se međusobno informirati o svim eventualnim budućim koracima.
Tog dana bila sam gošća redovnica Družbe službenica milosrđa. Priorica, sestra Klementina Banožić i sestre Iva Jelić i Nela Medić, ondje su obavljale misijsku službu provodeći humanitarni i obrazovni program za odrasle. Brinule su o stotinjak djevojčica i dječaka čije majke u strašnim ekvadorskim zatvorima izdržavaju kaznu.
Djeca od tri do 18 godina provodila su cijelo svoje slobodno vrijeme u prostorijama sestrinskog doma. Bavila su se zadaćama i slobodnim aktivnostima, a navečer bi odlazila svojim majkama u zatvor na spavanje. Djeca su bila uredna i čista.
Kao prvoj predstavnici hrvatske države koja je posjetila njihovu redovničku zajednicu, sestre su mi priredile nezaboravan doček. Djeca i štićenici katoličkog središta pokazala su sve što su naučili o mojoj domovini. Bio je to posebno dojmljiv susret s budućnošću Ekvadora, s onima koji zahvaljujući marljivim i dobrim redovnicama znaju puno toga o Hrvatskoj, zemlji miljama udaljenoj od njihovog sirotinjskog naselja.
Većina njih su potomci mestika i autohtonog indijanskog stanovništva, no ima i popriličan broj potomaka afričkih robova koje još uvijek u Ekvadoru tretiraju kao trećerazrednu klasu ljudi. Vjerojatno su Indijanci i mestici takvu stratifikaciju prihvatili od ono malo lokalnih bijelaca što cijelo bogatstvo zemlje drže u svojim rukama.
Takvim načinom, možda i podsvjesno, ova rasa pobijeđenih domorodaca štiti svoje rodno i ljudsko dostojanstvo na podnošljivoj razini. Kako se pri tome osjećaju pripadnici potomaka crnih robova, teško da možemo zamisliti.
Časna sestra Klementina Ekvadoru i njegovoj djeci poklonila je 30 godina svog redovničkog života. Ljubav, požrtvovnost, skrb, pažnja, poštovanje i toplina prema ljudima, osjeća se na svakom koraku u ovoj skromnoj, a toploj misijskoj kući. Ovdje nema razlika među rasama ni staležima. Ovdje su svi jednaki.
Zahvaljujući mogućnosti upoznavanja s programom cjelodnevnog boravka za učenike, uvjerila sam se u važnost mnogobrojnih aktivnosti kojima naše redovnice i druge njihove sestre suradnice pomažu siromašnoj populaciji Quita. Uče šivati, pružaju zdravstvenu zaštitu, drže tečajeve katekizma i katekumene. To je jedna velika i složna obitelj koju posjećuju dragovoljci iz cijelog svijeta.
Sa sestrama i simpatičnim mladim parom, Hrvatima Verom i Pablom, prošetala sam gradom, inače riznicom umjetničkog i kulturnog naslijeđa te biserom arhitekture Južne Amerike. Nije ni čudo što je njegova gradska jezgra postala prvim spomenikom građevinske baštine koji je UNESCO stavio pod svoju zaštitu još 1978. godine. Quito je 2004. imenovan latinoameričkom prijestolnicom kulture, a zovu ga i "Svjetlo Amerike" jer je globalno mjerilo sklada i arhitektonske ljepote te središte burne povijesti, kulture, umjetnosti...
Ovdje sam se oslobodila mučne slike Guayaquila. Imala sam priliku i doživjeti istinske vrijednosti sebedarja za dobrobit potrebite braće. Smisao Kristovog nauka među našim časnim sestrama živi se nasljedovanjem njegovog života. Pobožna i samozatajna svakodnevica sestara, članica Družbe službenica milosrđa iz Hrvatske, njihova predanost Bogu i ovim siromašnim ljudima, vrijedni su dubokog poštovanja.
Daleko od svoje domovine, one desetljećima grade sigurno fizičko i duhovno utočište za mnoge zapostavljene, obespravljene, prezrene i odbačene duše, a prije svega za djecu koja imaju pravo na budućnost dostojnu čovjeka.
To je jedinstveno iskustvo mira i sabranosti te odgovor na vrevu i prijezir svijeta koji ne prepoznaje snagu djela ljubavi. Bila sam počašćena što sam doživjela i to plemenito lice hrvatskog čovjeka u samom "središtu" svijeta.
>> Dok se gubio po svijetu, u Hrvatskoj ga je čekalo bogatstvo
>> Zašto Hrvatska još uvijek nema iseljenički muzej?
Hvala Vam sto ste utočište za mnoge zapostavljene, obespravljene, prezrene i odbačene duše.Nastavite tako i nedajte se pokolebati s losim komentarima. Ostanite i dalje svijetlo u tami za nas Hrvate koji zive tesko u tudjem svijetu. Hvala!