I tako sjedimo mi kod naših prijatelja na doručku, žena i ja. Odjednom primijetim da je u pola minute moja gospođa, poput semafora u Braće Kavurića, promijenila cijeli spektar boja.
O izrazu lica da ne govorim. Nema zbora, u bolnicu. Hitnu nećemo zvati jer nemamo hrvatsko zdravstveno osiguranje, da baš ne idem pod stečaj kad se vratim u Melbourne.
Prijatelj nas uvjerava da je hitna ovdje besplatna. Ja, koji sam u Melbourneu prije pet godina za vožnju hitnom od kuće do bolnice, nekih šest kilometara, platio ciglih 550 dolara, ni u snu ne vjerujem u te priče.
>> Ne, ne, predomislio sam se. Ipak bih se vratio u Hrvatsku
Ništa, vozi nas on iz Gajnica na Sveti Duh. Samo ime ustanove ulijeva povjerenje.
Dođemo tamo, u čekaonici dvadesetak ljudi. Iz priča mi je poznato kako su na hitnoj u Zagrebu grozni, spori, neljubazni, drski, okrutni... Ukratko, nedajbog da im ikad padneš šaka.
Sjednemo mi, molimo se Duhu Svetome, jer ipak je to Njegova ustanova, da sve dobro prođe i da nas prozovu prije nego što moja životna suputnica ispusti dušu i odleprša prema Orionu.
Nisam mogao vjerovati, nije prošlo ni tri minute i prozvano je njezino ime. U Melbourneu, sve da nikoga nema u čekaonici, čekali bismo najmanje sat vremena.
Primila nas vedra i brižna liječnica te mladi specijalizant, s obaveznom medicinskom sestrom – čista zagrebačka spika.
Vidi liječnica da nam nije svejedno i krene u vedrom tonu, da nema frke, da smo na pravom mjestu, nije to ništa, sad ćemo mi to dok ste rekli keks.
"Najprije ćemo jedan ekagejčić, tako, a sad ćemo vidjeti tlakića, dooobro, nemojte se srditi malo vas bumo piknuli i uzeli vam malo krvi da vidimo šta se tamo dešava. A otkud ste vi? Iz Melbournea? O, to je divan grad. Pa da, ne bi ga uzalud šest puta zaredom birali za grad u kome se najbolje na svijetu živi. Baš ste sretni kaj živite tamo. Dobrooo. Joj da, jel bi mogli s tom kupicom malo u WC. E, a sad si možete malo sjesti u čekaonicu dok ne dođu rezultati krvi i urina..."
No kraasno, mislim si ja. Sad bumo tu čekali do Uskrsa sto posto. Bog dragi zna di je labos. Dok to stigne tam, dok to oni... ma kakvi, za 20 minuta zovu nas opet nutra.
"Čujte, gospođo, nije ništa strašno, evo popili si bute ove dvije tabletice, bumo vam opet malo zmerili tlakića, taaako, i malo bute još pričekali u čekaonici dok se stvar ne normalizira i onda bute lepo išli doooma. A kaj ste po zanimanju? Glasovir? Jooj, pa to je divno. U Ivanu Zajcu ste radili dok ste bili tu? Super. Sjednite sad malo pa vas bumo pozvali za pola sata da vidimo kaj se događa. Pijte dosta vode..."
I pozivali oni nas svakih pola sata. Nisu nas pustili dok se stvar nije normalizirala. Na kraju se lijepo pozdravimo, mladi liječnik nam da papire i odemo na šalter platiti.
Izvadim kreditnu karticu, a dama iza stakla mi objasni da oni nemaju te stvari za kartice, nego ako bi mogla gotovina.
"Gotovina? Pa otkud mi tolka gotovina, gospođo, gdi da ju zemem?"
"Pa tu vani vam je automat".
"Da, samo je limit tisuću kuna, gospođo, ako niste znali".
"Je, i u čemu je problem?"
"Pa kolko to košta?" pitam ja konačno sav tvrd od straha? Računa ona i veli: "To su vam 254 kunice".
"Molim? 254 kunice? Ste vi sigurni?"
"Da, a kaj bi vi manje?"
"Ma neee, nego to je ipak EKG, pregled krvi, analiza mokraće, pa ne bih ja samo po nečijoj mokraći prčkal za 250 kuna, tri sata zezanja s nama..."
"Je, je, znam, u Australiji bi morali auto prodati da sve to sami plaćate, kaj ne? E, vidite, mi smo ovdje još humani kad je zdravlje u pitanju".
Mene steglo u grlu, nikak' da velim hvala. Platim, pogledam na papir 'ko je taj divan anđeo od doktorice i 'ko je taj mladi specijalizant kod kojih sve to tako divno i glatko klizi?
Preko žiga jedva nazirem mr. sc. Žanina Široka-Stanec, dr. med., a na drugoj strani Filip Ernoić, dr. med, specijalizant gastroenterologije.
E, radi vas bih se, prijatelji moji u Svetom Duhu, vratio već sutra u Hrvatsku.
Radi vas i svih onih kao vi, žao mi je što sam otišao. Hvala još jednom i na ovaj način.
>> Došao na godišnji u Hrvatsku pa ostao u šoku: Da mi nije bilo žene, bogdragizna što bi bilo
Hrvatska je medju vodecim drzavama svijeta sto se tice dostuonosti i cijene zdravstvenih usluga. To je jedina dobra stvar iz komunizma,sada naravno, na jos visoj razini. Nazalost, nisu se promjenile neke druge stvari koje su trebale. Problem naseg drustva je sto dobija samo negativne slike pa nije ni svjesno da zivimo medju 15% privilegirane svjetske populacije, jer stalno se gleda one na samom vrhu a koji su to zbog niiza povijesnih ili prirodnih(nafta,zlato) razloga. Zato hvala na ovom clanku, i piscu i novinama(eto,pohvalim kada zasluzite), hehe