Čitam kako je proteklih dana održan nekakav skup povjesničara iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Slovenije i Srbije. Ne bi to možda ni bilo vrijedno pažnje da nije naziva teme, odnosno rasprave "Tko je prvi počeo".
Pitali su se to povjesničari koji su se odazvali na tu besmislenu raspravu, ako to uopće i jest bila rasprava. Zašto tvrdim da je taj skup sam po sebi bio besmislen i zašto dovodim u sumnju da se tamo o bilo čemu raspravljalo?
Uz potpunu svijest o tome kako nema nimalo sumnje u to da je u svibnju 1985. godine Srpska akademija nauka i umetnosti donijela odluku o izradi Memoranduma SANU, dokumenta čiji dijelovi su godinu dana kasnije objavljeni u medijima i čije postojanje je, usprkos djelomičnoj javnoj objavi, godinama negirano baš zato što je to bila politička platforma za pokušaj pretvaranja tadašnje SFRJ u Veliku Srbiju, danas postavljati pitanje tko je prvi počeo ratove na području bivše zajedničke države može samo krajnje zlonamjerna osoba ili onaj tko hoće revidirati, odnosno krivotvoriti našu povijest.
Da bismo shvatili zašto je sredinom lipnja takav skup uopće održan pomoći će nam izjave njegovih sudionika. Gostujući u programu srbijanske filijale N1 televizije, sudionici Dubravka Stojanović i Hrvoje Klasić govorili su o nastavku procesa koji je započet raspravom o četiri jezika, a koji je kao rezultat imao famoznu i propalu sarajevsku Deklaraciju o zajedničkom jeziku.
Želio bih ovom prilikom podsjetiti da je taj, od velike većine stručnjaka osuđeni i odbačeni dokument javnosti predstavljen baš na 50. obljetnicu donošenja Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku. Takva provokacija bila je vrlo znakovita bez obzira na to koliko se autori tog pamfleta trudili tvrditi da je njihov cilj bio prevladavanje političkih razlika među ljudima koji se razumiju dok govore.
Time je ustvari nama Hrvatima još jednom odaslana poruka kako ne smijemo imati vlastitih političkih želja ni stremljenja, posebno ako su ona razlogom za nemogućnost postojanja zajedničke države. Govorimo o državi koja je nepovratno propala u ratovima koje je Srbija počela agresijom na susjedne države nastale na razvalinama SFRJ.
Da se nikad neće pomiriti s činjenicom da mi Hrvati imamo vlastitu političku budućnost kreatori velikosrpske politike poručili su nam sasvim jasno nakon 25. srpnja 1990. godine. Tog dana službeno je sa svih hrvatskih obilježja, dakle s grba i zastave, maknuta crvena zvijezda petokraka kao simbol komunističkog totalitarizma. Već tog trenutka krenuli su propagandni napadi kako povratak povijesnih nacionalnih obilježja, prije svega povijesnog hrvatskog grba znači obnovu NDH. To je propagandni temelj koji ne smijemo nikad zaboraviti zato što su ga kreatori i vođe velikosrpske agresivne politike jačali kako se intenzivirala diplomatska bitka za međunarodno priznanje Hrvatske.
U srpskom propagandnom obrascu poveznica suvremene hrvatske države s fašističkim režimom NDH trebala je biti nepremostiva prepreka međunarodnom prihvaćanju samostalne i suverene Hrvatske u demokratskom svijetu. Iako početkom devedesetih nisu uspjelim u tom naumu, politički mentori Velike Srbije nisu odustali od svog propagandnog plana nadajući se kako je povijest moguće revidirati.
Prvi korak na tom planu je uporno nametanje teze i guranje u podsvijest priče o građanskom ratu. Građanski rat je moguć tamo gdje ljudi govore istim jezikom, pa je idući korak bio pokušaj dokazivanja postojanja tog zajedničkog jezika. Kad je ta inicijativa doživjela krah, osmislili su novi pokušaj lažiranja prošlosti i organizirali konferenciju na kojoj se pitaju "Tko je prvi počeo".
U građanskim ratovima to je uvijek glavno pitanje. Iako se nama čini sasvim suludo postavljati takvo pitanje nakon neosporne činjenice da je jedino oružana sila Srbije ratovala na teritoriju drugih država, sudionici ove, u ljudskom, ali i u znanstvenom smislu sasvim nemoralne konferencije pokušali su opravdanje naći u onom već spomenutom propagandnom obrascu kreatora političke platforme o Velikoj Srbiji. Oni su, ako je vjerovati pisanju medija, odnosno podacima s hrvatskog portala historiografija.hr, raspravljali i o ulozi NDH, Jasenovca i Stepinca u tome tko je prvi počeo.
Treba li previše objašnjavati tko je i zašto to tako osmislio i zašto se povratak u prošlost nije produbio barem do ubojstva Stjepana Radića u jugoslavenskoj Narodnoj skupštini u Beogradu ili možda do nastanka dokumenta kojeg historiografija poznaje pod nazivom Načrtanije. Baš je u tom dokumentu prvi put jasno opisana ideja Velike Srbije.
Čak i samo pitanje "tko je prvi počeo" uvreda je za zdravi razum uz sve poznate činjenice. Međutim, petljanjem NDH i Jasenovca kao mogućih povoda za pobunu Srba nakon osamostaljenja bivših jugoslavenskih republika, što je bila omiljena mantra Borisava Jovića, Miloševićeve desne ruke u vrijeme Domovinskog rata, povijesni revizionisti žele opravdati onoga tko je nesumnjivo sve počeo. Njima ta revizija povijesti treba kako bi trasirali našu budućnost. Bilo kakvo iskazivanja nacionalnog ponosa danas se odmah pokušava uprljati povezivanjem s NDH.
Vidjelo se to i po naknadnim reakcijama na doček hrvatskih nogometnih reprezentativaca. Nakon početnog šoka zbog veličanstvenog dočeka kojem se ništa nije moglo zamjeriti, velikosrpski propagandisti počeli su izmišljati uzdignute desnice, u domoljubnim pjesmama traže veličanje ustaškog režima i slično.
Danas, kada više ne mogu generale iz Domovinskog rata hapsiti i deportirati u Haag, oni bi pjevača domoljubnih budnica i navijače hrvatske nogometne reprezentacije, s osvajačima srebrne medalje, otjerali pred sud javnosti. Da bi taj, sad više ne Međunarodni sud u Haagu, nego globalni međunarodni sud javnosti koji sudi putem medija, mogao donijeti željenu presudu protiv prava Hrvatske na postojanje, moraju mu se prirediti dokazi.
Upravo to je smisao konferencije na kojoj se, uz sve vrlo jasne i neosporne dokaze ispisane krvlju više od stotinu tisuća nevinih žrtava, postavlja pitanje "Tko je prvi počeo". Koliko zlonamjeran i nemoralan mora biti netko da bi se mogao odazvati pozivu na konferenciju s takvim nazivom?
