Lijepa Naša čvršća je od svakog njihovog jala. Naša mala Hrvatska jača je od svake njihove mržnje, koliko god ona velika bila. Drugo mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji, doček naših nogometaša u Zagrebu, ali i izjava izbornika Zlatka Dalića kada su ga pokušali isprovocirati oni koji se ne mogu pomiriti s veličanstvenim trenutcima koje Hrvatska upravo proživljava, pokazali su da je ljubav jača od svake mržnje.
Kada su od Dalića pokušali dobiti izjavu o tome zašto Marko Perković Thompson na svečanom dočeku nije otpjevao još jednu pjesmu, on je odgovorio: "Hrvatska je druga u svijetu, a vi mene pitate o pjevačima. Nemojte, molim vas, imajte poštovanja prema ovim ljudima. Nemojte me provocirati."
Sve ovo što se zbiva od finalne utakmice u kojoj je Hrvatska izgubila zbog lošeg suđenja, na koje se nitko nije pozivao tražeći opravdanje, i što još uvijek traje kao neki nestvarno lijepi san, samo je sažeta slika našeg nacionalnog karaktera, odnosno svega onoga što mi jesmo.
Stojeći više od osam sati na pola četvornog metra prostora i čekajući vatrene da od Zračne luke dr. Franjo Tuđman dođu na Trg bana Josipa Jelačića, slušao sam navijačke pjesme kojima su zabavljači i voditelji održavali raspoloženje okupljene mase. Sve te pjesme, uključujući i one klasične navijačke pune su ljubavi, pune nježnosti... Uspješnice Zaprešić Boysa, kad se sluša ritam, zvuče kao prave ratničke koračnice, ali njihovi tekstovi govore o dječjim snovima, o roditeljskoj ljubavi koja je bila podloga za ljubav prema domovini, o odrastanju... Ne govori se u njima o razbijanju, nasilju ili bilo čemu sličnom.
Prvih dana Domovinskog rata doslovno nas je pjesma održala. Budili smo se, provodili dane i išli na počinak uz zvuke pjesme Moja domovina. Teško da je itko ikad skladao ljepšu pjesmu o svojoj državi od spomenute koja se i danas neizostavno pjeva na svakoj utakmici hrvatske nogometne reprezentacije. Nije slučajno što je baš ovaj naraštaj vatrenih uspio ostvariti povijesni uspjeh uz zvuke te pjesme koja nas je održala u prvim danima rata za slobodu i neovisnost. Pa pogledajmo, tko su oni?
Luka Modrić kao malo dijete bio je prognanik. Djeda su mu ubili agresori. Dejan Lovren također je morao bježati iz vlastita doma prije nego što je krenuo u školu. Domagoj Vida, Šime Vrsaljko, Danijel Subašić i ostali odrastali su slušajući riku topova s obližnjih bojišnica, u ozračju borbe za samostalnost i neovisnost Lijepe Naše. Ivan Rakitić nije. On je rođen u Švicarskoj, ali kad je trebao odlučiti hoće li igrati za Švicarsku ili Hrvatsku, odlučio se za zemlju svojih roditelja koji zbog toga nisu dobili švicarsko državljanstvo, a on sam je morao promijeniti sredinu i otići u njemačke klubove jer Švicarska više nije bila sredina u kojoj je bio rado viđen. Ukratko, to su djeca koja su odrastala kako je i domovina nastajala. Sva ta patnja pretvorena u ljubav konačno je eksplodirala u njima. Trebao im je samo pravi vođa, netko poput njih samih. Zlatko Dalić pokazao se kao dobitna kombinacija.
Još uvijek traju rasprave o tome zašto su nogometaši uspjeli, a političari ne uspijevaju napraviti isto što i oni. Riječ je o toj ljubavi koja se ogleda i kroz navijačke pjesme, ali i kroz njihovo ponašanje. Pogledajmo bilo koji svečani politički događaj. Barem polovici političara teško je podići ruku i staviti je na srce. Naši vatreni baš ponosno drže ruku na srcu i pjevaju himnu dok se ona intonira.
Ima tu još nešto vrlo značajno. Većina onih koji danas čine našu političku elitu rođena je, kako se to u žargonu kaže, sa srebrnom žlicom u ustima. Većina naših vatrenih ne da nije imala srebrenu žlicu u ustima, nego neki od njih nisu imali ni aparatić za zube. Naši vatreni su sa svim što su prošli do svog uspjeha slika prosječne Hrvatske. Isti takav je i njihov izbornik Dalić. On je svjestan za što se oni bore i on ne dopušta da ih itko provocira. On ne skriva da se poslije svake utakmice u svlačionici pjevaju pjesme Marka Perkovića Thompsona, ali se ne boji jasno reći kako svečani doček nije njegov show, nego je to trenutak onih momaka koji su drugi na svijetu.
Toliko mnoštvo slilo se na doček naših vatrenih jer oni se mogu identificirati jedni s drugima. Oni su ona prava prosječna Hrvatska. Oni su suprotnost novom hrvatskom plemstvu koje se kroz političke elite u Lijepoj Našoj stvara proteklih četvrt stoljeća. Dalić je kao vođa dao priliku onima koji znaju i imaju iskustvo. Uzeo je on i mlade, ali samo kako bi im dao priliku da gledaju i uče od starijih. To je formula kojom je Dalić uspio. On nije prvi na svijetu, ali je osvojio srca svijeta. To je ona suštinska razlika između njega kao vođe i prosječnog hrvatskog političara koji pokušava biti lider.
Jako dugo je trajao dolazak vatrenih na taj svečani doček jer mnoštvo uz ceste im nije dalo proći. Svi su htjeli dodirnuti barem jednog igrača, svi su htjeli autogram, možda i fotografiju na kojoj se vidi autobus s igračima, ma svi su htjeli zapamtiti taj stvarno jedinstveni trenutak. Mogla je policija jednostavno prokrčiti put autobusu, ali to nitko nije želio. Nisu to htjeli ni naši vatreni, a ni okupljenih pola milijuna ljudi koji su satima čekali uz ceste kojima su oni prolazili.
Uz toliko mnoštvo ljudi sve je prošlo čak i bez najmanjeg incidenta, dok je istodobno policija u Francuskoj pisala izvješća o mrtvima i ranjenima tijekom dočeka njihove reprezentacije. Nažalost, izgleda kao da je nekima u Hrvatskoj žao što smo priredili veličanstveni doček kojem se svijet ni dva dana poslije ne prestaje diviti. Umjesto da se ponosimo i veselimo, mi se već bavimo raspravama o tome.
Po onome što neki ovih dana nastoje nametnuti kao temu zbog jedne (ne)otpjevane pjesme Marka Perkovića Thompsona, moramo se zapitati je li njima zaista stalo do toga da u svijet ode lijepa slika o Hrvatskoj ili im je nogometna reprezentacija tek sredstvo za politikantske obračune.
Možda je ono što se zbivalo na sceni kada su reprezentativci konačno došli na Trg bana Josipa Jelačića moglo trajati i nekoliko minuta dulje, ali tko može zaboraviti slavlje Joe Šimunića koje je trajalo baš minutu predugo na stadionu u Maksimiru nakon utakmice protiv Islanda 2013. godine, kada je iznenada završila njegova blistava nogometna karijera. Vjerujem da bi svi oni, kojima je Hrvatska zaista na srcu, bili sretni da je i tada Šimuniću netko isključio mikrofon, kao što ga je 2018. isključio Thompsonu. Ne tvrdim da bi Thompson poput Šimunića uzviknuo taj pozdrav, ali tko može jamčiti da to ne bi napravio neki provokator iz publike. Ionako neki svjetski mediji pokušavaju uprljati ovaj veličanstveni doček naše reprezentacije izmišljajući incidente s fašističkim obilježjima.
Nažalost, to je naša realnost. Ipak, nisu uspjeli, kao što ne uspiju nikad kada su Hrvati jedinstveni. Nema te mržnje koja može pobijediti ovakvu ljubav prema domovini kakva se očituje od trenutka kad su naši vatreni zrakoplovom ušli u hrvatski zračni prostor. Kao što kaže pjesma, to je ljubav koja ne može proć. Naša djeca rata, oni koji znaju i imaju iskustvo, oni koji neupitno i bez kalkulacija vole domovinu, sa svojim izbornikom zapalili su vatru koja obasjava cijeli svijet. Oni su uspjeli. Oni, koji su prije njih kalkulirali i radili kompromise – nisu.
