Naslovnica Priče

Za pošast iseljavanja nisu krive samo loše vlasti i pokvarene elite. Krivi smo svi mi

Nije slučajno da od izbora do izbora dolaze isti ljudi na vlast, da za svoja obećanja ne snose nikakvu odgovornost, da im nitko više ne vjeruje, da sabornica zjapi prazna, da sudski procesi traju po 20 godina, da lopovi koji su pokrali ovu zemlju slobodno šeću
28. kolovoza 2018. u 09:11 14 komentara 19219 prikaza
Iseljavanje
Foto: Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL

Pitanje masovnog iseljavanja stanovništva iz Hrvatske ponajprije je etičkog karaktera. Time želim reći da je u osnovi svih hrvatskih pitanja, devijantnih društvenih i političkih pojava i promašaja naš moralni odnos spram vlastite osobe, spram drugoga, države i društva u cjelini. Svi smo na ovaj ili onaj način dali svoj obol tome egzodusu jer za ovakvu pošast ne može biti isključivo odgovorna korumpirana i nesposobna vlast u kontinuitetu od neovisnosti do danas, ni slaba, neuređena i nefunkcionalna država uhljeba i prodanih duša, neznalica i lijenčina, nego i narod sam, građani, mi, ja i oni isti koji spremaju svoje kovčege i bježe nekamo u bolji i uređeniji svijet ostavljajući za sobom "spaljenu zemlju” da je netko drugi podigne iz pepela.

Tuga Tarle Tuga Tarle Iskusna hrvatska diplomatkinja: Za sve koji su otišli iz domovine, povratak je nemoguć. To je iluzija!

Političke elite i gospodarski debakl samo su proizvod bolesnoga društva. Dovoljno je proći našim krajevima i vidjeti ona zapuštena i zarasla imanja, stotine i tisuće kuća duhova – dovršenih, poluizgrađenih, porušenih, da se osjeti dubina krize koja je nagrizla samo srce ovoga društva i rastače državu za čiju su neovisnost mnogi položili svoj život. Izgleda kao da je manje posljedica strašnih ratnih razaranja nego ove poslijeratne stihije uništavanja svega što je još ostalo čitavo nakon Domovinskoga rata.

Nije slučajno da od izbora do izbora dolaze isti ljudi na vlast, da za svoja obećanja ne snose nikakvu odgovornost, da im nitko više ne vjeruje, da sabornica zjapi prazna, da sudski procesi traju po 20 godina, da lopovi koji su pokrali ovu zemlju slobodno šeću, da su ubojice pravdi nedostupni, da blokirane obitelji s djecom izbacuju na ulicu za sitne dugove, a bogatim bankarima država gleda kroz prste pa ne plaćaju godinama ni simbolične stambene naknade, da veliki broj nekretnina u vlasništvu države bez ikakve naknade koriste tajkuni koji cijede i posljednju kap snage iz svojih radnika, da u diplomatske misije za nagradu odlaze pojedinci kojima je država posljednja rupa na svirali, da cvate korupcija, klijentelizam i negativna selekcija u javnim i državnim poduzećima, da stranke koje na izborima ne postignu ni minimalni prag trguju položajima u strateškim poduzećima ucjenjujući većinu, da svako mjesto ima svoga šerifa koji odlučuje o svemu i konačno da mladi očekuju od ovoga društva sve i odmah pa, ako nema, e onda pakiraju kovčege i odlaze kao da ih vani čeka med i mlijeko i kao da ih se ništa ne tiče to što se u Hrvatskoj događa.

Koji od navedenih čimbenika pokazuju iole moralne odgovornosti za krizu u kojoj svatko od nas ima premda i najneznatniji ulog? Navikli smo da bez osobne odgovornosti za izgovoreno i učinjeno kritiziramo one koji se služe vezama i lopovlukom, a sami često pripadamo mrežama koje omogućavaju funkcioniranje takvih nedjela. Pasivno promatramo igre jalovih političkih prepucavanja na tobožnjoj ljevici i desnici, a zapravo znamo da su svi jednaki, da daleko od naših očiju bez stida lumpaju zajedno u političkoj krčmi. Ne želimo se opterećivati djecom, ali očekujemo od države da nam osigura pristojnu starost. Čitamo crnilo, jedemo smeće, očajavamo ili se rugamo na račun svoje "male zemlje velikih lopova”, ali ništa ne poduzimamo. Za to jednostavno kao da nemamo ni snage ni pameti.

Čile Drugi dom U prvom kabinetu predsjednice Čilea bilo je čak četvero ministara Hrvata

Da je kao na nogometu...

Tko su ljudi koji napuštaju Hrvatsku? To nisu naši najsiromašniji građani, oni koji se ustaju u četiri sata ujutro da bi pretražili kante za smeće u lokalnom kvartu. To su mladi, zdravi, školovani, a često i situirani ljudi, roditelji s djecom, cijele obitelji kojima je svega dosta, koji sanjaju bolju budućnost za sebe i svoje potomstvo, a drugo ih više ne zanima. Oni nemaju vremena, a najčešće ni volje da sudjeluju u bilo kakvoj promjeni. A što je s obrazovanjem koje su stekli, čemu je pridonijelo i ovo naše siromašno društvo? Što je s odgovornošću za neučinjeno, nepokušano, neodrađeno? Zar nije svatko od nas odgovoran ne samo za sebe nego i za svoju okolinu, za ljude i državu u kojoj živi? U to ili ne vjeruju oni koji odlaze ili nemaju osjećaja odgovornosti ne smatrajući da su pozvani da se hvataju s time u koštac.

A što je sa studentskom populacijom? Gdje je njihova energija, gdje su njihovi glasni zahtjevi za reforme? Oni čekaju svoje diplome da bi što brže otišli u svijet. Dapače, odbrusit će vam da je stanje takvo zahvaljujući vama koji ste prethodnih desetljeća pred problemima gurali glavu u pijesak. I bit će u pravu, ali to ih ne oslobađa njihove odgovornosti. Oni su dužni dati svoj obol promjeni i ne smiju pasivno promatrati propadanje vlastitog doma. Nakon Domovinskog rata i žrtve koju su podnijeli branitelji, sada je red na njima s puno manjim ulogom od onoga ratne generacije kada se plaćalo zdravljem i životom. Ironično, usprkos činjenici katastrofalne demografske slike Hrvatske u kojoj je prosječna starosna dob stanovništva 41,7 godina, gdje je 24 posto građana starije od 60 godina, u državi u kojoj je svakim danom sve manje djece, mi se reklamiramo kao zemlja "puna života". Tek povratkom srebrnih nogometaša iz Rusije mogli smo nakratko povezati poruku ove reklame s mnoštvom mladih koje inače ne sudjeluje u društvenom i javnom životu jer ih nigdje nema za vidjeti.

Odjednom su se odnekuda pojavili u javnom prostoru. Da je samo 10 posto građana od onih 500 tisuća koliko ih je bilo na dočeku Dalićeve nogometne vrste na javnom okupljanju u Zagrebu kad se treba angažirati oko sudbonosnih pitanja za hrvatsko gospodarstvo, pravosuđe, obrazovanje, zdravstvo, već bi to bila snaga koju nitko pametan od političara ne bi mogao niti smio zanemariti. Ali mi smo društvo moralnih spavača. Nas samo probude trenutačne emocije, slavlja i sprovodi da bismo potom ponovno potonuli u još dublji očaj i beznađe. U većini slučajeva naši mladi ljudi politički su pasivni, izborima se slabo odazivaju, ali su itekako svjesni anomije hrvatskoga društva, no taj problem rješavaju napuštanjem broda koji tone. Produkt takvog moralno dezorijentiranog društva i naše su političke "elite".

Ako se pitamo kakva je to država koja ne može prehraniti ni četiri milijuna svojih građana, u kojoj 30 posto stanovništva živi na rubu gladi, koja skrštenih ruku promatra ovakvu poplavu odlazaka svojih najvitalnijih generacija kako bi se potom hvalila kako je uspješno riješila problem nezaposlenosti, naći ćemo odgovor u naslijeđenom mentalitetu iz komunističke Jugoslavije koja je problem prekobrojnih rješavala izvozom radnika na "privremeni rad" u inozemstvo. Dobili smo državu, ali smo naslijedili sve negativnosti i patološke prakse bivšega sustava. Taj duh preživljava u političkim klikama na vlasti koje iz generacije u generaciju nisu bile niti su danas u stanju provesti neophodne reforme, ponuditi viziju, okupiti pozitivne energije, uključiti mlade u svoj projekt bolje i uspješnije Hrvatske.

Ovako teškoj moralnoj krizi nisu pridonijeli samo loši političari i lopovi ni Zapad sa svojim otvorenim tržištem i mekdonaldizacijom pa ni hrvatski građani svojom pasivnošću, već i blaga kritika moralnog autoriteta društva, vrh crkvene hijerarhije koji je upro prst u "grijeh struktura" bez jasnog adresiranja tko su te strukture, koji su to ljudi i kakvi su to njihovi grijesi. Katolička crkva koja je u Stepinčevo vrijeme bila lučonoša duhovne snage naroda u otporu spram gaženja identiteta, jezika, kulture upućivala je taj narod na čuvanje moralnih vrijednosti otvoreno upozoravajući na devijantne pojave u društvu. Danas nam nedostaje takvih istaknutih duhovnih autoriteta koji bi svojim primjerom svjedočili kršćanske vrijednosti – poniznost, dobrotu, milosrđe, strpljivost, radišnost i odanost zajedničkom dobru. To je istinsko domoljublje slobodno od svake politizacije, domoljublje na koje ne može polagati ekskluzivno pravo nijedna stranka jer Hrvatska je izbor, obaveza i odgovornost sviju nas. Ni mi obični građani, hrvatske obitelji, škola, odgojne ustanove, kulturne i znanstvene institucije nismo oslobođeni od odgovornosti.

Australija Tom Gavranic Hrvat koji je Aboridžinima posvetio svoj život

Europa gubi bitku

Svi smo pozvani da na nove naraštaje prenesemo sustav vrijednosti na kojima počiva human i odgovoran građanin, vrline koje nasuprot očaja i defetizma uključuju strpljivost, predanost, odgovornost i daju smisao odricanju za zajedničku viziju društva. Migracijski valovi koji danas zapljuskuju obale europskih država pronose idealiziranu viziju Zapada. Kolonama egzistencijalno ugroženih nesretnika i velikim seobama novodobnih nomada priključili su se i Hrvati. Kakav će to biti susret s otvorenim zapadnim društvima? Dovoljno je prošetati se europskim metropolama od Bruxellesa do Madrida, od Rima do Beča i slika toga svijeta pokazuje drugo lice proklamiranog multikulturalizma.

Posvuda četvrti u koje bijela Europa ne zalazi, geta u kojima žive ljudi Trećega svijeta i ništa od civilizacijskih vrijednosti koje propovijeda Zapad u praksi ne funkcionira. Ako ste otupjeli na činjenicu da u istoj četvrti gdje je kraljevska palača imate svratište za beskućnike, ako vas nije briga za sirotinju koja živi u hladnim i vlažnim rupama i jede otpatke s vašega stola, ako vam boja kože određuje status u društvu, kako se možete osjećati kao dostojanstveno i slobodno biće? Ali to je stvarnost Europe koja svakodnevno gubi bitku u zaštiti svojih moralnih vrednota i humanosti. Takva Europa paralelnih svjetova ne može biti jamac sigurnosti i prosperiteta ni miran dom jer će kad-tad doći na naplatu te nepodnošljive razlike "multikulturnoga" svijeta koji je ljude ugurao u geta jer im je uskratio mogućnost istinskog dijaloga.

Takva Europa otvorila je vrata i našim sugrađanima koji dolaze s periferije (staroga) Imperija pa će im i mjesto biti na periferiji europskoga društva. Korporativni kapitalizam treba obrazovanu i stručnu radnu snagu te je crpi iz siromašnih zemalja mameći ih novcem i obećanjima. Ne mari za osobu, već je doživljava kao robu. Takav svijet nemamo pravo idealizirati. Oni koji ostaju u Hrvatskoj nemaju izbora nego mijenjati paradigmu zemlje bez budućnosti u zemlju za život dostojan svakog građanina. To zahtijeva jasnu strategiju razvoja Hrvatske na svim poljima. Hrvatska je kao ozemlje jedan malo manji nacionalni park, a zna se kako se treba spram bogatstva raznolikosti jednog takvog parka odnositi. Hrvatska bi mogla opstati i razvijati se na čistim industrijama, zdravom agraru i turizmu.

Anna Zagar Sadašnja stvarnost je zrcalo budućnosti Vojsku odlazećih čeka bolna starost u iseljeništvu

Njezino bogatstvo jest u različitostima – u prirodnim i ljudskim resursima. Hrvatskoj treba program za povratak iseljeništva i njihovih potomaka, ali i svijest da moramo tražiti odgovornost od svakog pojedinca, ukazati povjerenje mladima, zapošljavati prema stvarnim potrebama, znanju i sposobnostima, osloboditi građane velikih i nepotrebnih nameta skupe i trome države, omogućiti ljudima da svojim rukama stvaraju vlastitu egzistenciju. Danas je već svima jasno da takvoj promjeni nije dorasla sluganska bruxelleskih kamarila. Zato im se na sljedećim izborima trebamo zahvaliti. Oni su svoju šansu prokockali. Isključimo im konačno struju prije nego što je oni isključe nama, našoj djeci i unucima.

  • Avatar prof.baltazar
    prof.baltazar:

    Rimokatolička crkva u Hrvatskoj doživljava najbolje dane u povijesti. Grade se velebne crkvene zgrade, svećenici vozaju luksuzne automobile, ušteđevina raste iz dana u dan, politički utjecaj i politička moć raste svake godine, Hrvati se gužvaju na hodočašćima kao sardine u ... prikaži još! konzervi, a država od poreznih obveznika upumpava milijarde kuna itd. Nikad nije bilo bolje za Crkvu u Hrvata. Grijeh struktura? Neka prvo krenu od sebe...

  • dedadeda:

    Bogami pisanje tužno da ne može biti tužnije. Pa onda podnaslov čitamo crnilo, jedemo smeće. Ako smo svi krivi onda nitko nije kriv, pa nastavljeno i nadrobljeno sve i svašta, kruna Stepinčeva crkva . Nemojte lagati ljude, sirotinja ne odlučuje ... prikaži još! ni o čemu.Ovaj sustav samo daje privid demokracije. Ovo je sustav korumpirane elite, banaka i klera i nema načina da ga narod promjeni osim revolucijom. Ako kažete da smo svi krivi onda nas pozivati na to ili se izrugujete sa svima nama .

  • Deleted user:

    U teoriji eu je zajednica država realno eu je jedna država.sjedneš u bus i sutra radiš za njemačku plaću prejednostavno i nikakva teorija tu ne pomaže,nova realnost za koju niko nije bio spreman ni političari ni poslodavci