Nakon uživanja u vrućem izdanju južne zemljine polutke, sljedeći dan odlučili smo provesti mirnije, na malom otočiću nedaleko ovog lijepog i zanimljivog grada.
Ljudi koji su nam savjetovali kratku avanturu uvjeriše nas, da uz plavetnilo mora i neba te lijepu pješčanu plažu, nećemo mnogo toga vidjeti. No, istaknuli su kako je riječ o rajskom dijelu kopna izronjenom u Atlantskom oceanu gdje ćemo doživjeti pravi odmor.
I doista je bilo tako. Mala brodica doplovila je do otočića polako, ali sigurno. Nakon iskrcavanja ugledali smo prelijepu plažu prekrivenu kristalima sitnog i bijelog pijeska te samo jednu građevinu koja je služila za turističku ponudu. Prva prirodna ljepota tako rajskog izgleda obećavala je lijep dan.
Oko podneva u restoranu smo rado komentirali okruženje te prihvaćenu ponudu. Jedan od nas glasno je rekao: "Bože, je li ovdje ikad zakoračila hrvatska noga?"
Iz kuhinje kroz mali prozorčić provirio je kuharski profil i odgovorio: "Da, ja sam iz Istre!" Toliko smo se iznenadili, ali i razveselili, jer daleko od domovine svaki susret s čovjekom naše gore lista je kao sastanak s najbližim rođakom.
I u Salvadoru, gradu koji se ispupčio na istoku Brazila i približio Africi, imali smo ugodno iznenađenje. Naime, kad je taksist čuo da razgovaramo na hrvatskom jeziku, upitao nas je: "Odakle ste?"
Kad smo mu odgovorili "Croatia", počeo je nabrajati sve zvijezde hrvatske nogometne scene te dvojicu nogometaša koja su tad igrala u Salvadoru. Da, da, Hrvati u zemlji svjetske nogometne scene!
Ta dva mala i slučajna događaja, a postoji još mnogobrojno istih ili sličnih, najbolje oslikavaju iseljavanje naših ljudi diljem današnjeg globalnog sela. I ne samo to, nego su postali prepoznatljivi i cijenjeni u sredinama svog novog zavičaja.
Sve spomenuto i nisu neke novosti o kojima bih želio pisati na portalu Večernjeg lista. Većina od nas je svjesna da se izvandomovinski dio stanovništva gotovo približio domovinskom. Mnogi moreplovci i naš Marko Polić (Polo) daleko ranije su obilazili svijet te pridonosili njegovom otkriću i stvaranju.
Stari Dubrovčani još su se prije nekoliko stoljeća sa skromnim brodicama otiskali na pučine mora, ravnopravno se noseći s daleko većim etničkim i nacionalnim skupinama. Stoga, zbog iseljavanja našeg naroda i odlazaka "trbuhom za kruhom" te političkih razloga i progona, ne smijemo zaboraviti, nego moramo biti ponosni hrvatskom oštroumnošću. Nikad se nismo bojali životnih izazova, dapače, predvodili smo u njima.
Mene osobno prožima ponos što su naši iseljenici sa sobom nosili kulturne i vjerske vrijednosti te ih čuvali kao zjenicu oka. Po dolasku iz svoje skromne putne torbe vadili su tamburicu koja ih je veselila. Brzo su se znali organizirati, družiti, njegovati svoj govor, kulturu, vjeru i potrebu očuvanja u tom dalekom svijetu.
Poput mnogih drugih nacionalnih skupina davali su potporu jedni drugima, nastanjivali se i gradili kuće u istim ulicama. Izgradnja hrvatskih crkvi i domova nije prolazila bez njih.
To su bila sastajališta tijekom vikenda, mjesta duševne okrijepe, odmora i kutak daleke domovine. Poznato je da se na američkom kontinentu, ali i diljem svijeta, još uvijek nalaze brojne građevine koje zovemo Hrvatskim domovima. U novije vrijeme sve izgrađene objekte prozvaše Hrvatski centri.
Mnoge od njih posjetio sam putujući diljem Amerike, Kanade i Australije pa ih želim oslikati našim čitateljima.
Pittsburgh na tri rijeke s ukupno 400 mostova
Krećemo u sljedećoj kolumni iz Pittsburgha, centra našeg iseljeništva i najvećeg grada izvan domovine po broju Hrvata te njihovih potomaka.
