Jedan od kulturno, a prije svega politički najzauzetijih Hrvata u iseljeništvu bio je Ivan Stipanović. Rođen je 1. lipnja 1890. u Tounju. Pučku školu, gimnaziju i bogosloviju završio je u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 1912. Iste godine upućen je među hrvatske iseljenike u SAD, piše Glas Koncila.
"Energičan, poletan, inteligentan i poduzetan, svoje prve značajne uspjeh postigao je u... Chicagu, kamo je došao u ožujku 1913. Tu je započeo i organizirao hrvatsku župu Srca Isusova, sagradio crkvu i školu", piše u nekrologu u 4. broju "Hrvatske revije" 1970. Jure Prpić.
(U početku je, 1903., župa bila zasnovana kao slovensko-hrvatska). Tu je djelovao do 1916., a zatim je imenovan župnikom slovačke župe u Youngstownu (Ohio). U istom gradu potkraj 1917. postao je župnikom župe sv. Petra i Pavla, kojoj je posvetio svoju prvu knjigu "Srebrni jubilej hrvatske župe svetog Petra i Pavla, Youngstown, Ohio, 1911-1936", a na engleskom 1961. Njemu u čast pak u povodu 40. obljetnice svećeništva župa je 1952. tiskala knjigu "Fortieth Anniversary Celebration of Priesthood of Right Rev. Msgr. Ivan Stipanovic". Uza sve to, podupirao je razne ustanove u Hrvatskoj, primjerice "Hrvatskoga radišu".
"Memorandum" poslao i papi Piu XI.
Mnogo je publicistički djelovao. Početkom 1915. u Chicagu je počeo izdavati časopis "Rodoljub". Uskoro časopis mijenja ime u "Hrvatski katolički glasnik", poprima novinski oblik i postaje glasilo gotovo svih hrvatskih svećenika u Americi. Potkraj iste godine taj se list udružuje s "Narodnom obranom", koja je izlazila u Duluthu (Minnesota), i "Hrvatskim rodoljubom" te zajedničkim snagama počinju izdavati "Glasnik Istine".
Godine 1933. predao je Bijeloj kući, papi Piju XI. i Ligi naroda u ime američkih Hrvata "Memorandum", u kojem se traži potpuna neovisnost Hrvatske.
Već je u Chicagu postao članom Narodne hrvatske zajednice, koja se 1926. konstituirala kao Hrvatska bratska zajednica. Vidjevši u što se izrodila jugoslavenska ideja, koju je prije zagovarao, i nezadovoljan ljevičarskim i jugoslavenskim utjecajima u HBZ-u, zauzeo se za osnutak Hrvatske katoličke zajednice, utemeljene 1922. u Garyju (Indiana).
Potaknuo je osnutak društva "Hrvatsko kolo" u New Yorku 1928., a 1930. izabran je predsjednikom. U tom svojstvu – nakon što je 1931. bio supotpisnikom "Poruke hrvatskih svećenika Hrvatima u Americi", kojim su izjavili vjernost hrvatskim nacionalnim i vjerskim interesima – 10. listopada 1933. u ime 250 tisuća američkih Hrvata predao je Bijeloj kući "Memorandum", u kojem, uz ostalo, stoji: "Hrvatski je narod jedan od civiliziranih malenih europskih naroda, koji nije iza svjetskog rata osjetio blagodati samoodređenja. (...) Zato mi Hrvati u Sjedinjenim Državama Amerike i Amerikanci hrvatskoga podrijetla zajedno s ljubiteljima slobode svakoga naroda s potpisom svojim glasujemo zahtijevajući potpunu neovisnost Hrvatske i Hrvata od srpske vladavine".
"Memorandum" je poslan i stranim veleposlanstvima u SAD-u, 24. listopada predan je papi Piju XI., a 26. listopada Ligi naroda u Ženevi.
"Pozivljem one i samo one koji Te nesebično ljube"
Domoljubnu djelatnost nastavio je i tijekom rata. Budući da je pod pritiskom američkih vlasti raspušten "Hrvatski domobran" 1942., okupio je proglasom državotvorno orijentirane Hrvate 3. rujna 1943. na sastanak u Chicago.
"Mila Hrvatska Mati, pozivljem one i samo one koji Te nesebično ljube i koji su u sadašnjosti i prošlosti žrtvovali za Tebe, na sastanak i dogovor u onom istom Chicagu, gdje pred sedam mjeseci komunistički nevaljalci i neki sirotani bez kompasa povežu Te, Stara Hrvatska, uz kolo ropstva. Atlantski Charter (Povelja) obećava Ti, Stara Majko, slobodu, slobodu i potpunu slobodu". Rezultat je bio osnutak Vrhovnoga vijeća američkih Hrvata, kojemu je Stipanović predsjednikom. Stavili su sebi zadaću "obavještavati američku javnost o težnjama i pravima hrvatskoga naroda". U listopadu 1944. u Clevelandu Vijeće je, na njegov prijedlog, preimenovano u Pokret američkih Hrvata za demokratsku slobodu Hrvatske, a on postaje predsjednikom.
Nakon sloma NDH pomagao je hrvatskim izbjeglicama u Europi. Držeći da je Vladko Maček zakoniti vođa hrvatskog naroda, 1946. raspušta "Hrvatsko kolo" i sudjeluje u osnutku Ujedinjenih Hrvata Amerike.
Brani Stepinca i donosi njegov obrambeni govor
Dio svojih brojnih članaka, apela i memoranduma sabrao je godine 1947. u knjigu "Istina".
"Uzbudljivim, žestokim i emocionalnim riječima razračunava sa sredinom u kojoj su još bili moćni Adamič, Baloković i njihovi suradnici. Opisuje teško stanje Hrvata u domovini. Brani Stepinca i donosi u cijelosti njegov obrambeni govor... Također daje prijedloge za budući rad Ujedinjenih Hrvata. (...) Ona je zanimljivi dokumenat onog poratnog vremena i kada se bude pisala detaljna povijest hrvatskih političkih djelatnosti u Americi, ona će biti zanimljivo svjedočanstvo". (J. Prpić)
Jedna od posljednjih njegovih akcija bila je inicijativa za izgradnju kapele Majke Božje Bistričke u crkvi Bezgrješnoga začeća Marijina u Washingtonu, čije ostvarenje nije nažalost dočekao. Nakon više od 52 godine službe u svojoj župi umro je 30. kolovoza 1979. u Youngstownu, gdje je i pokopan 3. rujna, objavio je Glas Koncila.
