Naslovnica Priče

Životni put svećenika koji je 42 godine proveo u Njemačkoj: Jedan Hrvat vrijedi kao cijelo hrvatstvo

Rad u Njemačkoj prekinut je službom u upravi Provincije, a na kraju službe definitora fra Josip je zaželio rad u župi Mainz. Tu su ga kolege svećenici izabrali za delegata za Hrvatsku inozemnu pastvu u Njemačkoj, te je imao sjedište u Frankfurtu
20. lipnja 2019. u 22:46 0 komentara 301 prikaza
Foto: IKA
Pogledajte galeriju 1/6

Fra Josip Bebić član je Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. Kao svećenik, 42 godine djeluje u Njemačkoj. Od 1977. bio je njemački kapelan i župnik 11 godina. Preostalo vrijeme, djelovao je kao dušobrižnik u više misija i zajednica hrvatskih iseljenika u Njemačkoj. Od 2003. do 2010. bio je delegat za hrvatsko dušobrižništvo u Njemačkoj. Biskupi HBK i BK BiH imenovali su ga 2010. ravnateljem Hrvatske inozemne pastve. Svoju službu u Njemačkoj zaključuje kao voditelj Hrvatskih katoličkih zajednica u biskupiji Rottenburg – Stuttgart. To su Sv. Franjo Asiški u Bietigheim - Bissingenu, Sv. Ilija Prorok u Illingenu i Sv. Ante Padovanski u Vaihingenu - Enzu.

Tomislav Markić Tomislav Markić Njemačkoj nedostaju i hrvatski svećenici. Otkriva li ovaj podatak pravu istinu o egzodusu iz Lijepe Naše?

Junak naše priče rođen je 2. lipnja 1948. godine u Metkoviću. 

"Rođen sam u brojnoj obitelji. Majka mi se zvala Vida, a otac Mirko. Moji su roditelji bili vjernici od glave do pete i rodoljubi. To se meni posebno jako urezalo u dušu. Svake su nedjelje išli na svetu misu u crkvi sv. Ilije u Metkoviću, i molili su se Bogu. Odgajali su devetero djece i ta snaga, koju su imali, je vanzemaljska jer su je crpili iz vjere", rekao je fra Josip, dodavši: "Kao dijete sam svaku večer s roditeljima molio krunicu. Otac bi zaključao vrata dok se molilo da nitko ne ometa molitvu. Sjećam se kao svećenik, kada bi ulazio kasno u kuću, čuo bi roditelje kako mole i osjećao sam se kao u samostanu. Sjećam se zgode kada sam majci postavio pitanje je li bila svjesna da je Bog uslišavao njezine molitve odgovorila mi je da se ostvarilo sve što je Boga molila. Sam puno molim, to sam primio od pokojnih roditelja".

U Metkoviću je bilo puno obitelji s brojnom djecom...

"Divota je bilo vidjeti kada smo išli čuvati ovce, krave i konje. Imao sam uvijek dva konja i bilo mi je najdraže ići njih čuvati i jahati. Volio sam kaubojske filmove gledati. Katkad sam znao i pobjeći iz škole da bi neki film pogledao", nastavio je naš sugovornik.

Kao dječak fra Josip je jako volio igrati nogomet, trenirao je djecu u susjedstvu te loptu nosio sa sobom u školu. Toliko je okretan s loptom da je i u starijoj dobi nadmašio mlade u igranju s njom, više od 200 puta može udarati loptu nogama i glavom u visini, a da lopta ne padne na pod. U sjemenište je pak došao s nekoliko stotina prospekata filmova koje je gledao i u metkovskom kinu. Skupljao je albume i sličice igrača, glumaca, ali je i rado išao u crkvu. Osobito je posebno doživljavao pred Uskrs žudije, koje su tri dana držale stražu kod prikaza Isusovog tijela u grobu, pokraj oltara u metkovskoj crkvi.

"Mi djeca smo se znali smjestiti ispod klupe u crkvi i gledali smo kako čuvari bacaju kocku za Isusovu robu. To je bilo tako zorno da nas je prebacivalo u vrijeme Kristovo kada se događalo to s Kristom", otkrio je fra Josip.

Na današnji dan Kako je hrvatski svećenik prije 27 godina završio u Los Angeles Timesu

Izraz "baciti kocku" ima posebno značenje u njegovu životu, u odlučivanju za Bogu posvećeni život. Fra Josip prisjeća se kako se odlučio ići u franjevce: "Kod nas u Metkoviću tada su bili franjevci. Svake sam nedjelje išao na misu, dva puta tjedno na vjeronauk, i na vjeronauku sam doživio pitanje od jednog svećenika 'što ću biti kada odrastem'. Bio je to fra Ivan Ambrus, jedan strogi svećenik. Ustao sam i rekao da ću biti fratar. Zašto sam to rekao? Promatrao sam fratre što oni rade, kako se skrbe za starce i bolesne, kako mire posvađane, pomažu drugima, organiziraju život zajednice i liturgijski život, i ja sam poželio biti takav".

S vremenom je fra Josip zaboravio što je rekao, ali kako Bog vodi naše živote fra Ivan Ambrus nije zaboravio. 

"Kada sam bio u osmom razredu dobio sam od njega pismo u kojem mi je pisao kako se nalazim na raskrižju svoga životnog opredjeljenja, te da su moji roditelji željeli da netko od djece postane svećenik. I tu me je Bog uhvatio, jer je fra Ivan napisao rečenicu: 'Možda je kocka bačena na tebe'. I tu se dogodio jedan kratki bljesak Božji koji je prema meni krenuo i rekao sam da ću biti svećenik", istaknuo je ovaj dobri franjevac.

Prisjetio se i jedne zgode nakon što je rekao roditeljima da želi Bogu posvetiti život: "Kako sam volio filmove, znao sam pobjeći iz škole u kino. A, moja majka je bila stroga i znala bi me koriti zbog toga. Slušajući nju mislio sam si: 'Ti mene kori i tuci, a ja ću ti opet pobjeći'. Ali, kada sam rekao da želim ići u fratre više me nije tukla. Onda sam pomislio: Bože, da sam joj ranije rekao da želim biti svećenik uštedio bih puno batina". 

U sjemenište u Sinju fra Josip ulazi 1963. godine i tu pohađa franjevačku klasičnu gimnaziju. Prve zavjete primio je 1963. godine, a 1971. polaže svečane zavjete na La Verni u Italiji. Tadašnji franjevci Provincije Presvetog otkupitelja, pa i fra Josip, dvije godine studirali su bogosloviju i živjeli u samostanu Male braće u Dubrovniku, dvije godine u Makarskoj i dvije godine u Zagrebu.

Svećeničko ređenje bilo je 29. lipnja 1974. godine u Imotskom. Njegovo mladomisničko geslo bilo je: "Pustite da vaše svjetlo svijetli, da ljudi vide vaša dobra djela i da slave i časte Oca nebeskoga". 

Nakon svećeničkog ređenja, prva služba fra Josipa je bila ona župnika u župi Ogorje – Ramljane, kod Muća u Dalmatinskoj zagori. Tu je bio tri godine zauzeti župnik i za to je vrijeme obnovio crkve u Ramljanima i Ogorju. Župljanima je podijelio toliko odjeće za djecu da roditelji djeci nisu trebali ništa kupovati. Djecu je u početku poučavao vjeronauk po kućama, a kasnije ih je pripremao i za natjecanja, pa su pod njegovim mentorstvom pobijedili na vjeronaučnoj olimpijadi u Šibenskoj biskupiji, a u Splitsko – makarskoj nadbiskupiji bili su četvrti.

S dvojicom kolega, 3. kolovoza 1977. fra Josip odlazi u Njemačku. Brzo uče njemački jezik da mogu voditi tamošnje župe. Nakon šest mjeseci dobivaju biskupiju Limburg gdje započinju sa službom njemačkog župnika. 

Čovjek novih početaka Hrvat se prvi put susreo s obitelji nakon 23 godine: 'Svi smo plakali, a otac je samo šutio'

"Kada sam stigao, u šetnji s kolegama pored Rajne, imao sam osjećaj da je to za mene. Obišli smo nekoliko župa i kada smo navečer došli u Frankfurt predložio sam da bacimo kocku i dobio sam Eltville na Rajni gdje sam radio pet godina. Vodio sam mlade u hrvatske gradove. Zatim sam došao u Giesen. Tu sam bio u hrvatskoj zajednici i opustio sam se jer nisam morao na njemačkom propovijedati. Nakon tri i pol godine sam otišao u Köln i tu me je zatekao Domovinski rat. Slijedio je, nakon osam godina, rad u Münchenu gdje sam šest godina bio njemački župnik", napomenuo je naš sugovornik.

Rad u Njemačkoj prekinut je službom u upravi Provincije, a na kraju službe definitora fra Josip je zaželio rad u župi Mainz. Tu su ga kolege svećenici izabrali za delegata za Hrvatsku inozemnu pastvu u Njemačkoj, te je imao sjedište u Frankfurtu. 

"Imali smo preko 90 hrvatskih katoličkih misija. Ja sam u ime naših Biskupskih konferencija i Njemačke biskupske konferencije koordinirao rad u našim zajednicama sedam godina", prisjetio se.

Zatim je uslijedila služba ravnatelja Hrvatske inozemne pastve, za koju kaže: "Uvijek sam smatrao da je inozemna pastva hrvatsko zlato. Da nije bilo Hrvata u inozemstvu ne bi bilo slobode u Hrvatskoj, jer znam koliko su Hrvati u inozemstvu činili u vrijeme hrvatske ugroženosti. Snagom zajedništva i ljubavi skupljali smo robu, lijekove, oružje, novac, te slali u domovinu. Motivirao sam ljude i išli smo na demonstracije u Pariz, Bruxelles i sjećam se da nas je bilo oko 15 tisuća u namjeri da se probije ta svjetska blokada, i da istina izađe na vidjelo. Zatim Köln, tu smo imali puno demonstracija, skupljalo se čak do deset tisuća ljudi, ali svi su molili. Za vrijeme demonstracija bi skupljali i novac te bi slali za razne potrebe u Hrvatsku".

Ističući da su svećenici drugih maternjih jezika bogatstvo mjesne Crkve, fra Josip se osvrnuo i na preobrazbu koju Hrvatske katoličke misije doživljavaju u Njemačkoj: "Naša biskupija Rottenburg – Stuttgart učinila je jedan preustroj da sve nas, bilo je stotinjak zajednica drugih maternjih jezika, na neki način zaštite. Uvidjeli su da nekako paralelno živimo, radimo i da puno ljudi dolazi u crkvu, pa je od 17 Hrvatskih katoličkih misija dekretom njemačkih biskupa nastalo 43 hrvatske katoličke zajednice koje su naslonjene na lokalne župne zajednice i koriste njihove prostore te zajedno razmišljaju kako će živjeti i djelovati. Nijemci pomalo vrše jedan pritisak da se integriraju svi tuđinci, pa ih približavaju koliko mogu, jer se smanjuje broj svećenika. Odgovornost za sve ima njemački biskup, a ne kao prije kada je to bilo na hrvatskim biskupima. Mi svećenici drugih maternjih jezika okupljamo ljude u crkve. Na neki smo način pomagači lokalnim njemačkim župnicima da okupljamo one ljude koji oni ne bi dohvatili. Znao sam im reći da nema nas ne bi bilo 100 tisuća ljudi svake nedjelje na misama, jer mi svećenici drugih maternjih jezika svojim autoritetom motiviramo te ljude. Mi smo puno toga činili i obogaćivali njemačku mjesnu Crkvu. U ovu crkvu gdje sada djelujem nedjeljom dođe 200-300 Hrvata na misu, što nije slučaj kod Nijemaca. Uz okupljanje ljudi, mi ih zadržavamo u Katoličkoj Crkvi, jer bi ih puno istupalo iz Katoličke Crkve, kao što i Nijemci nažalost čine, a skupljamo i kolekte, vjernici plaćaju i porez i to nije mala stvar. Toga ne bi bilo da nema nas tamo".

Stipo Šošić Nisam sreo sretne emigrante Hrvatski svećenik u Švedskoj otkrio jedan od najvećih paradoksa iseljeništva

Fra Josip često kaže da za njega "jedna duša vrijedi kao cijeli svijet, i da jedan Hrvat vrijedi kao cijelo hrvatstvo". Godinama je propovijedao na njemačkoj televizijskoj mreži WDR (Westdeutscher Rundfunk) i velikom medijskom servisu Deutsche Welle. Trenutačno vodi tri Hrvatske katoličke zajednice koje se nalaze u biskupiji Rottenburg – Stuttgart. To su Sv. Franjo Asiški u Bietigheim – Bissingenu, Sv. Ilija Prorok u Illingenu i Sv. Ante Padovanski u Vaihingenu – Enzu.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.