Naslovnica Priče

Deseta obljetnica uspješnog djelovanja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata

"Želimo biti i integralnim dijelom svekolike hrvatske kulture, ali i važna sastavnica multikulturalne scene u Vojvodini"
29. ožujka 2018. u 13:07 0 komentara 561 prikaza
Tomislav Žigmanov
Foto: Marko Mrkonjić/PIXSELL

Desetljeće uspješnog djelovanja inovativnog Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice. Kako je sve počelo?

Donošenju odluke o osnivanju Zavoda od suosnivača – Skupštine Autonomne pokrajine Vojvodine i Hrvatskog nacionalnog vijeća prethodila je živa i odlučna aktivnost prvih ljudi hrvatske zajednice. Naime, sredinom listopada 2007. godine na marginama jednog skupa nevladinih organizacija dr. sc. Slaven Bačić doznao je informaciju da se u pokrajinskim tijelima vlasti ozbiljno razgovara o osnivanju zavoda za kulturu tradicionalnih nacionalnih manjina u Vojvodini – Mađara, Slovaka, Rumunja i Rusina. S ovom informacijom upoznato je vodstvo DSHV-a, napose tadašnji predsjednik DSHV-a Petar Kuntić i pokrajinski zastupnik DSHV-a Dujo Runje. Veoma brzo, već 29. listopada 2007. godine DSHV je uputio dopis pokrajinskom tajniku za nacionalne manjine, upravu i propise Tamásu Korheczu, u kojemu se posebno istaknulo da je "takvo postupanje kršenje Sporazuma o zaštiti manjina između Republike Hrvatske i Srbije i Crne Gore o zaštiti prava hrvatske manjine u Srbiji i Crnoj Gori i srpske i crnogorske manjine u Republici Hrvatskoj iz 2005.". No, ovo pismo nije proizvelo nikakav učinak! Prva javna potvrda informacije dogodila se tek krajem prosinca 2007. godine kada je na internetskoj stranici Izvršnoga vijeća AP Vojvodine objavljena vijest da je na sjednici pokrajinske vlade od 18. prosinca 2007. godine usvojen Nacrt odluke o osnivanju četiri ustanove za kulturu – Zavoda za kulturu vojvođanskih Mađara, Rumunja, Rusina i Slovaka. U povodu toga, predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Petar Kuntić uputio je, odmah nakon nove 2008. godine, ponovno pismo pokrajinskim tajnicima, u kojem je opetovano iskazao oštro negodovanje. "Držimo nedopustivim da se istodobno ne osniva i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata jer su Hrvati po brojnosti druga manjinska zajednica u Pokrajini, a uz to je hrvatska manjina tzv. nova manjina, bez tradicionalne manjinske infrastrukture i tek s elementarnim institucijama, iz čega proizlazi i važnost osnivanja ovakvog zavoda za hrvatsku manjinsku zajednicu", navedeno je u pismu, uz molbu tajnicima da predlože "dopunu nacrta odluke, tako da se uz navedena četiri zavoda u odluci predloži i osnivanje Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata“. To je bilo prihvaćeno jer je Izvršno vijeće Vojvodine na sjednici održanoj 28. veljače utvrdilo Prijedlog odluke o osnivanju Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata te su ga uputili Skupštini AP Vojvodine na usvajanje, što je i učinjeno na sjednici održanoj 10. ožujka 2008. godine. Na istoj je za vršitelja dužnosti ravnatelja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata imenovan profesor filozofije Tomislav Žigmanov. Hrvatsko nacionalno vijeće, na XIX. sjednici održanoj 29. ožujka 2008. prihvatilo je s 18 glasova "za" biti suosnivač Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata donošenjem Odluke o osnivanju. Sjednica se održavala u kaotičnoj atmosferi, uz rad na rubu kvoruma, a nije se ni raspravljalo o prijedlogu Skupštine AP Vojvodine da za v. d. ravnatelja prve profesionalne institucije kulture Hrvata u Srbiji bude imenovan profesor filozofije Tomislav Žigmanov, budući da je ovaj prijedlog izazvao burnu raspravu te oštre kritike pojedinih vijećnika.

Vojvođanski Hrvati nezadovoljni statusom Traže podršku državnog ureda Vojvođanski Hrvati nezadovoljni statusom

Koji su glavni ciljevi Zavoda, kako se oni provode i s kojim je izazovima Zavod danas suočen?
 
Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata prva je profesionalna ustanova u kulturi vojvođanskih Hrvata  koja je osnovana "radi očuvanja, unapređenja i razvoja kulture vojvođanskih Hrvata“ (Odluka, čl. 1), kulture u svoj svojoj složenosti. Na temelju takva određenja glavne svrhe postojanja Zavoda, proizlazi da su najvažnije sastavnice njegove misije sadržane u sljedećim područjima djelovanja: sustavni i stalni rad na promicanju, poticanju, čuvanju, organiziranju i razvitku:

a) kulture, znanosti i jezika hrvatske nacionalne zajednice u Vojvodini

b) informacijsko-dokumentacijske djelatnosti u području kulture, znanosti i umjetnosti

c) umjetničkoga stvaralaštva

d) stručnoga usavršavanja i obrazovanja djelatnika u kulturi putem organiziranja seminara, radionica i kampova

e) amaterizma hrvatske nacionalne zajednice u AP Vojvodini

f) multikulturalnosti i interkulturalnosti na području Vojvodine

g) suradnje s ustanovama i organizacijama u području kulture, znanosti i umjetnosti u Republici Srbiji te u državama u kojima Hrvati žive, kao i u državi matičnoga naroda – u Republici Hrvatskoj.

Radi ostvarenja tako raznovrsne i složeno definirane misije, djelatnost ZKVH uključuje:

a) nakladničku djelatnost

b) istraživanje u društvenim i humanističkim znanostima od važnosti za identitetske sastavnica Hrvata u Vojvodini

c) konzalting i menadžment poslova u kulturi

d) djelatnost knjižnica

e) djelatnost arhiva

f) djelatnost muzeja, galerija i zbirki

g) zaštitu kulturnih dobara

h) izgradnju baza podataka, i sl.

Drugim riječima, temeljna se misija ima ostvarivati u kulturnim, znanstvenim i umjetničkim djelovanjima na planu istraživanja, mapiranja, evaluacije, valorizacije, memoriranja, arhiviranja, sistematiziranja, produkcije, edukacije i savjetovanja glede pitanja kulturne baštine, tradicijske kulture i općeg povijesnoga nasljeđa, kao i glede aktualnih prilika, stanja i potreba u kulturnom stvaralaštvu vojvođanskih Hrvata. Ostvarenje tako definirane misije temeljnim aktima ZKVH za posljedicu ima unapređenje i razvoj kulture vojvođanskih Hrvata putem povećanja i kvalitete i kvantitete autoreceptivnih (narav onoga što o sebi/nama znamo) i autoreprezentativnih (narav onoga kako sebe/nas prikazujemo) kulturnih praksi.

Načini na koji se trebaju odvijati spomenute autoreceptivne i autoreprezentativne kulturne prakse različiti su:

a) osmišljavanje i realiziranje znanstvenih istraživanja (u sljedećim znanostima: povijest, kulturologija, etnologija, sociologija, psihologija, politologija, demografija, filologija i sl.)

b) organiziranje znanstvenih skupova i stručnih rasprava

c) bibliografska obradba knjiške građe i periodike

d) usustavljivanje pristupa prikupljanja i ustrojavanja arhivske građe

e) objavljivanje reprezentativnih umjetničkih i znanstvenih djela

f) priređivanje kulturnih događaja

g) briga i promocija kulturnoga nasljeđa putem digitalizacije i suvremenoga stvaralaštva, napose u segmentima koji su danas slabo vidljivi, i to putem društvenih mreža i vlastite internetske stranice

h) programsko okupljanje znanstvene i kulturne elite

i) postupno ustrojavanje aktivnosti od važnosti za kulturu cijele zajednice

j) osnaživanje amaterizma hrvatske nacionalne zajednice u AP Vojvodini

k) stručno usavršavanje i obrazovanje – organiziranjem seminara, edukacijskih radionica i kampova.

To znači da ZKVH kao rezultat svojega djelovanja ima:

a) kulturne događaje i manifestacije – od književnih večeri, preko likovnih izložbi i koncerata, do znanstvenih tribina i skupova

b) kulturna dobra, kao što su knjige, monografije, brošure, publikacije, nosači zvuka i videomaterijali

c) institucionalno primjereno rješenje arhiva hrvatske zajednice u Vojvodini pa je tijekom 2015. godine registrirana, a od 2016. i inventirana Biblioteca Croatica.

Andrej Plenković Programi i projekti Plenković na sastanku s predstavnicima hrvatske manjine u Republici Srbiji

S kojim je ciljem Zavod razvio i međunarodnu kulturnu suradnju?
 
Ponajprije radi kvalitetnijeg ostvarenja naše temeljne misije – očuvanja i razvoja kulture Hrvata u Vojvodini. S jedne strane, Hrvati u Vojvodini suočeni su s deficitom kadrova, napose kada je riječ o području znanosti, tako da se zajedničkim programima suradnje to može i više nego uspjelo nadomjestiti. Vjerojatno najbolji primjer toga jest suradnja s Odsjekom za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, konkretno s profesoricom s Odsjeka Milanom Černelić i njezinim studentima na istraživanju etnografske baštine Hrvata u Vojvodini. Taj se program, inače formaliziran sporazumom koji smo potpisali, uspješno realizira već  petu godinu i do sada su studenti etnologije i kulturne antropologije pod njezinom vodstvom završili istraživanja etnografske baštine i suvremenih običajnih praksi bunjevačkih i šokačkih Hrvata u Bačkoj, a u tijeku su istraživanja Hrvata u Srijemu. U tom projektu objavljen je i zbornik u sunakladi FF Pressa i Zavoda ("Tradicijska baština i etnokulturalni identitet podunavskih Hrvata Bunjevaca“ na 523 stranice), drugi o Šokcima kanimo skupa  izdati ove godine, a dogodine planiramo objaviti i zbornik radova o Hrvatima iz vojvođanskog dijela Srijema. Tako je znanstveno primjereno obrađena etnografska baština najvećeg dijela Hrvata u Vojvodini, baštine koja je do sada bila posve slabo istražena. Može li se više od toga? Ne treba zaboraviti da se putem ovakve, ali i sličnih oblika suradnje s institucijama i ustanovama iz Hrvatske, ali i Mađarske, osnažuje i, što formalno što neformalno, socijalizira naš znanstveni podmladak, što su posredni ali itekako važni ishodi ove suradnje. Tim prije jer za tako što ovdašnji kulturni prostor još uvijek nije osposobljen. Također, u programima međunarodne suradnje, napose s onima iz Hrvatske, ostvarujemo prijeko potrebnu integraciju ovdašnjih kulturnih nastojanja i proizvoda u cjelinu hrvatske kulture. Jer, o našoj isključenosti iz svekolike hrvatske kulture itekako bi se dalo govoriti. Recimo, još uvijek ni jedna knjiga koju Hrvati objave u Vojvodini ne može se naći u slobodnoj prodaji ni u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici ako ih mi besplatno i sami ne dostavimo! Na kraju, kroz međunarodnu suradnju postižemo da naša kulturna ostvarenja budu vidljivija ne samo kada je riječ o javnosti u Vojvodini nego još više u Hrvatskoj, do čega nam je također stalo. Ne želimo, naime, imati status otoka hrvatske kulture koji nitko ne posjećuje, za koji nema interesa i o kojemu se ništa ne zna! Naprotiv, želimo biti i integralnim dijelom svekolike hrvatske kulture, ali i važna sastavnica multikulturalne scene u Vojvodini.

Možete li izdvojiti najvažnije nakladničke projekte Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata?

Dosad je Zavod objavio 50 nakladničkih jedinica. No, prvo bih spomenuo naš "Godišnjak za znanstvena istraživanja“ koji redovito objavljujemo od 2009. godine. Riječ je o periodičnoj publikaciji u kojoj se objavljuju isključivo znanstveni i stručni radovi kojima je glavna tema neki aspekt društvenog života Hrvata u Vojvodini, bilo u povijesti ili u sadašnjosti. Ova znanstvena periodična publikacija prva je u povijesti časopisne produkcije Hrvata u Vojvodini. U "Godišnjaku" se objavljuju radovi važni za nacionalni identitet vojvođanskih Hrvata iz sljedećih društvenih i humanističkih znanosti: povijest, kulturologija, etnologija, sociologija, psihologija, politologija, demografija, filologija, muzikologija i sl., te iz njihovih izvedenica, kao što su povijest književnosti, povijest umjetnosti, sociologija manjina, etnologija svakodnevnog života, dijalektologija, suvremene jezične prakse, etnomuzikologija... Pri tome Uredništvo svjesno nastoji radovima ravnomjerno "pokriti" i subetničku raznolikost Hrvata u Vojvodini (Bunjevci, Šokci, Dalmatinci, srijemski Hrvati…) i teritorijalnu raspodijeljenost (Srijem, Banat i Bačka) kako bi se izbjegla dominacija pojedinih subetničkih skupina ili teritorijalnih cjelina. Autorski promatrano, do sada smo objavili radove osoba iz Vojvodine, Hrvatske i Mađarske, od kojih jedan broj pripada skupini najeminentnijih znanstvenika koji pišu o vojvođanskim Hrvatima (npr. Franjo Emanuel Hoško, Jasna Čapo Žmegač, Milana Černelić, Josip Lisac, Slaven Bačić, Robert Skenderović, Petar Vuković…), a znatan broj čine respektabilni autori mlađe generacije (Mario Bara, Dominik Deman, Darko Baštovanović, Vladimir Nimčević…). Spomenuo bih i Časopis za književnost i umjetnost "Nova riječ", koji izdajemo u suradnji s NIU "Hrvatska riječ“ od 2013. godine. Predviđeno je da časopis izlazi dva puta godišnje (proljeće – ljeto i jesen – zima), a posljednja tri sveska objavljena su kao dvobroji. Uređivački je pristup takav da se nastojimo držati visokih uredničkih standarda i kada je u pitanju prezentacija književnih sadržaja i kada je riječ o tematiziranju književnih i umjetničkih fenomena vojvođanskih Hrvata. Riječju, cilj nam je da "Nova riječ“ bude prostor za prezentaciju izvrsnosti u aktualnoj umjetničkoj i književnoj praksi Hrvata u Vojvodini, pri čemu je naglasak stavljen na okupljanje mlađih književnika i stručnijih suradnika, što se može vidjeti u dosadašnjih 10 brojeva, objavljenih u sedam svezaka. Izdvojio bih još i tri monografske publikacije. Prva je knjiga "Prognanik iz svijeta svjetlosti: život i djelo Stanislava Prepreka“, priređivača Ivana Balenovića, objavljena 2012. na 620 stranica u biblioteci "Prinosi za istraživanja književne baštine“. Riječ je o kapitalnom djelu ovog samozatajnog poliumjetnika iz Petrovaradina, u kojoj je objavljeno cjelokupno književno stvaralaštvo – poezija, proza i vlastita autobiografija, zatim se donosi popis njegovih glazbenih djela i spisa, prikaz Prepreka kao knjižničara, likovnjaka, učitelja, prevoditelja i antologičara. Na kraju je objavljena i bibliografija o Stanislavu Prepreku te kratki prikaz po godinama njegova života. Druga je knjiga sabranih pjesama Alekse Kokića "U sjenama ravnice" koju je priredila Željka Zelić, a objavljena je 2013. u povodu 100. obljetnice rođenja "pjesnika bunjevačkih bijelih salaša". Nastala je radi cjelovitoga prikaza njegova pjesničkoga opusa – od ranih početaka 1928. do njegove smrti 1940. Na 512 stranica sadrži tri stotine dvadeset osam njegovih pjesama. Na kraju je knjige, uz popis tiskanih djela Alekse Kokića, postumno objavljenih knjiga, njegove zastupljenosti u antologijama i zbirkama pjesama, prvi put objavljeno abecedno kazalo njegovih pjesama s podacima u kojim je knjigama i časopisima objavljena pojedina pjesma. Zatim je tu i abecedno kazalo knjiga, glasila i časopisa u kojima su objavljene Kokićeve pjesme u razdoblju od 1929. do 2013. te popis pseudonima pod kojima je objavljivao. Spomenut ću i Zbornik radova "Bunjevci u vremenskom i prostornom kontekstu", s istoimenoga znanstvenog skupa održanog od 20. do 23. studenoga 2012., objavljen u sunakladništvu Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, FF-pressa i Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. Osnovna tematika skupa i zbornika od iznimne je važnosti zato što dosad nije bilo organiziranih cjelovitih etnoloških i kulturno-antropoloških skupova na temu Bunjevaca, a što je još i važnije, ni interdisciplinarnih znanstvenih i stručnih skupova koji bi, svaki sa svoga motrišta, kompetentno pridonijeli genetskoj i etnokulturnoj slici ove hrvatske (sub)etničke skupine. Svoje radove – ukupno 40 radova na 686 stranica – objavili su eminentni znanstvenici ne samo iz Hrvatske nego i iz drugih izravno zainteresiranih i u problematiku involviranih zemalja, prije svega Mađarske i Srbije.

Tomislav Žigmanov Leksikografija Prvorazredna akribija podunavskih Hrvata

Zavod ima jedan od najsadržajnijih internetskih portala od svih hrvatskih manjinskih zajednica u odnosu na 12 zemalja srednje i jugoistočne Europe u kojima žive naši manjinci. Kako vam je to uspjelo, imate i digitaliziranu Danicu na vremenskoj okomici od 120 godina, ali i otvoreni internetski pristup na sve vaše današnje fantastične časopise! Želite li razviti portal znanja među vojvođanskim Hrvatima?

Internetska stranica Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata – www.zkvh.org.rs – zamišljena je kao sredstvo za prezentaciju cjeline kulture vojvođanskih Hrvata. Naime, uz osnovne informacije o Zavodu te aktualne vijesti o aktivnostima Zavoda i kulturnih udruga diljem Vojvodine, donosi tekstove iz vlastite povijesti, životopise velikana, piše o materijalnim tragovima kultura, donosi informacije o institucijama i organizacijama, najvažnijim kulturnim manifestacijama, najave događaja i izvješća o njima... Zahvaljujući web-portalu, ostvarili smo brojne kontakte sa zainteresiranom javnošću, a s pojedinim posjetiteljima započeli smo suradnju. Inače, od početka postojanja portala (svibanj 2009.) do kraja ožujka 2018. bilo je više od 1,36 milijuna posjeta i danas je najposjećenija internetska stranica na hrvatskom u Srbiji. Ove činjenice ujedno su i najbolja potvrda za Zavod da je ovakav informativni medij na hrvatskom jeziku vezan za segment kulture bio i više nego potreban. Nakon otvorenja Zavičajne knjižnice Biblioteca Croatica 2016. godine, u Zavodu smo pokrenuli još jedan kapitalni projekt – digitalizaciju hrvatske kulturne baštine u Vojvodini (Vidi: http://www.zkvh.org.rs/index.php/digi-periodika). Ona podrazumijeva digitalizaciju arhivske, knjižnične i muzejske građe uz izgradnju digitalne zbirke, a cilj nam je omogućiti veću dostupnost građe za istraživanja. Tim prije jer hrvatska nacionalna zajednica nema dostupnu stariju pisanu ostavštinu. I od kraja 2016. godine digitalizirana građa dostupna je na internetskoj stranici Zavoda, a broj posjeta pokazuje veliku zainteresiranost. Tako se mogu čitati "stari" tekstovi, kao što su knjige franjevačkih pisaca iz XVIII. stoljeća (Lovro Bračuljević, Emerik Pavić, Grgur Peštalić), zatim kompletni knjiški opusi Josipa Andrića ili sakupljački rad Balinta Vujkova, ali i stari časopisi, primjerice svi brojevi crkvenog kalendara "Subotička Danica" ili raritetni "Subotički športski lit". Oni koji vole glazbu naći će zanimljive skladbe dr. Josipa Andrića. Digitalizirana građa Hrvata u Vojvodini može se čitati i putem mobitela novije generacije, to jest smartphonea.

Što Zavodu i Hrvatskom akademskom društvu znači dolazeće uključenje u Klio fest – inovativni historiografski festival 9. svibnja o. g. kada će u Zagrebu biti predstavljen vaš zajednički višegodišnji projekt Leksikon podunavskih Hrvata Bunjevaca i Šokaca s novotiskanim 13 sveskom!? Što je korisno kulturi Hrvata u Vojvodini donijela ta leksikografska obrada?

Veliko priznanje za naš dosadašnji rad! Sam "Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca“ ima za cilj prikazom pojava, događaja, toponima, osoba, institucija… leksikografski obraditi bogatu i dugotrajnu povijest i problemima bremenitu današnjicu bunjevačkih i šokačkih Hrvata na krajnjem sjeveroistoku i istoku hrvatskog etničkog prostora. Ovaj zemljopisni prostor, omeđen dvjema srednjoeuropskim rijekama Dunavom i Tisom, imao je tijekom svoje burne povijesti različita imena, a na njemu su se smjenjivali brojni državni sustavi: od Ugarske Kraljevine i vladavine Osmanlija, preko Vojne krajine, Austro-Ugarske Monarhije do Mađarske, režima nekoliko Jugoslavija i današnje Srbije. No, njegov relativno stabilan i trajan etnički supstrat činili su još od srednjeg vijeka i Hrvati na potezu od Budima i Pešte u Mađarskoj na sjeveru pa do Petrovaradina i Bača na jugu, koji su imali i svoja, slično kao i u drugim hrvatskim krajevima, regionalna i subetnička imena, od kojih su se najviše zadržali Bunjevci i Šokci. I tijekom više stoljeća, živeći na ovom prostoru koji je uvijek bio izvan granica Hrvatske, unatoč gdjekad teškim vremenima i nesklonom okružju, Hrvati su ipak očuvali svoju narodnosnu samobitnost i davali svoj vidan doprinos razvoju kulture, književnosti, znanosti, školstva, bili su važni takmaci na bojnim, gospodarskim, političkim, sportskim poljima, sudjelovali su u ukupnim društvenim postignućima, ali i u urotama i prevratima… No, sve to nije uvijek pratila i sukladna znanstvena recepcija i obradba, nedostajalo je snažnije i svestranije integriranosti u cjelokupnu hrvatsku nacionalnu povijest i leksikografiju, a često je, osobito u novije vrijeme i to u domicilnim i regionalnim povijesnim okvirima izostajala čak i elementarna prisutnost i vidljivost. Općenito ocjenjujući postignute rezultate u kontekstu tako iskazane nakane, petnaestak godina od početka realizacije može se ustvrditi sljedeće: u prvih trinaest svezaka Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca u najvećem su se uspješno sažimale i sintetizirale dosadašnje spoznaje; ujedno su gdjegdje otkrivani novi podaci; ispravljale su se netočnosti, nadomještale praznine; novim spoznajama ukazivalo se na do sada nepoznato u povijesti i sadašnjosti podunavskih Hrvata… Konkretno govoreći, u prvih trinaest svezaka, na ukupno 1445 stranica, objavljen je 1654 članak koji potpisuje oko 150 suradnika. Najviše natuknica čine biografije znamenitih Bunjevaca i Šokaca, ali i Mađara i Srba, koji su svojim političkim, kulturnim, književnim ili znanstvenim djelovanjem, bilo pozitivno bilo negativno, utjecali na sudbinu ovdašnjeg hrvatskog puka. Slijede zatim obrađene natuknice o određenim pojavama, narodnim ili crkvenim običajima, manje rabljenim riječima vezanim uz etnološko naslijeđe. Zastupljeno je i oko stotinu toponima naselja ili naziva većih zemljopisnih područja, zatim više od 150 institucija, organizacija i manifestacija koje svjedoče o njihovim društvenim, političkim i kulturnim nastojanjima tijekom višestoljetne povijesti. Zabilježeno je i 60-ak periodičnih publikacija – od novina i časopisa do kalendara i zbornika. Natuknice u Leksikonu prati i više od 900 ilustracija, među kojima su zemljovidi, fotografije, plemićki i obiteljski grbovi, crteži i tabele. Kao najvažnije učinke Leksikona po kulturu Hrvata u Vojvodini ističemo sljedeće: njegovom se realizacijom umanjuje jedan broj deficita naše kulturne scene – od onih da se počela drukčije profilirati društvena struktura Hrvata u Vojvodini, i to u dijelu koji se odnosi na znanost, preko osnaživanja autorecepcije i autoreprezentacije, do povećanja interesa za hrvatsku zajednicu iz Vojvodine, kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj. Zatim treba istaknuti da se postupno dobiva cjelovita slika o podunavskim Hrvatima, koja će na kraju biti, u odnosu na postojeću, ne samo proširena nego i produbljena. Kao treće, radom na Leksikonu čvršće i postojanije se oformljuju znanstvene aktivnosti unutar ove hrvatske manjinske zajednice. Podunavski Hrvati bivaju stalniji subjekti i objekti u znanstvenom životu, kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj. I na kraju, ali ne i na posljednjem mjestu: putem rada na Leksikonu svjedoči se vlastita zrelost, uvećava se racionalnost u zajednici, pridonosi se razvoju samorazumijevanja unutar zajednice te čine pomaci i na planu (samo)poštovanja. Iz perspektive Hrvatske možda je to i premalo, no iz ovdašnje se perspektive to se čini, s obzirom na uvjete rada, i previše.

Tomislav Žigmanov Jedini Hrvat u Skupštini Srbije U Srbiji gore od Hrvata kotiraju samo Albanci
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.