Iseljenički Božić
Božić je dušo,
blistaju srca,
Jelka se ljeska
K'o grozd od dragulja,
a ja u tuđem svijetu k'o hulja
i duša moja u samoći grca.
Božić je, zlato.
I Sin Božji leži
međ' ledenim cvijećem zubatog mraza.
U mećavi gubi se trag mojih staza
i duša mi nujno
suzama sniježi.
Još jedan Božić, mila moja,
Romoni pjesma u čast Spasitelja,
A ja, u samoći bez prijatelja,
razapet plačem
i stenjem zdvojan.
Ni tebe nema
Da me utješiš
I da mi stare rane cijeliš,
Da sa mnom plačeš i da me veseliš,
Sa mnom da
sveti trenutak podijeliš.
O, hoće li ikad taj Božić doći,
ta ljudska bliskost
u sjaju tih svijeća
da to što sanjam i osjećam
plane ko zvijezda
u Svetoj noći!
Mogao bih ga svega pozlatit
i zaboravit što propatih;
sve zlo što mi se zbilo
i sve što sam snio,
a nije mi bilo.
Tko će mi stari Božić vratit?
I tebe, tko će mi vratit milu
gdje nasmijana zaogrćeš jelku
u blistav nakit i vilinsku svilu?
