Naslovnica Priče

Srednja Europa i migracija

"Iseljenikom se smatra onaj tko iz bilo koje carsko-kraljevske nasljedne zemlje stupi u vanjsku zemlju s namjerom da se više ne vrati"
06. svibnja 2016. u 11:35 0 komentara 69 prikaza
Rumunjski seljaci iz Transilvanije
Foto: Ungarn, Budimpešta 1909., Zbirka zu Kostwein - de Canziani, Rijeka

Načelno su i u prvoj polovici 19. stoljeća slobodni ljudi, naročito plemstvo, obrazovani ljudi, studenti, obrtnici i trgovci, imali slobodu kretanja, ali zapravo je za svako putovanje, čak i u susjedni okrug, trebalo odobrenje, svako je putovanje trebalo biti prijavljeno i odobreno, trebalo je zapravo dobiti putovnicu na koju, dakako, nisu mogli računati oni koji su do 1848. bili kmetovi.

U Habsburškoj je Monarhiji tek 1857. uvedena opća sloboda putovanja u granicama države, a za inozemstvo je i dalje trebala putovnica.

Merika Iselilo preko četiri milijuna ljudi Najveća emigracija u povijesti

Iako u njemačkome Svetome Rimskom Carstvu (koje je propalo 1806.), prethodniku Austrijskoga Carstva i Austro-Ugarske (1867.), postoji svojevrsno "pravo emigracije" (ius emigrandi), ono se ne odnosi na pravo pojedinca, već na pravo nekatoličkih vjerskih grupa, uglavnom protestanata, da uz uredno plaćene pristojbe napuste zemlju. No time se ujedno gube sva prava i imanja u zemlji.

Iako je to pravo zasnovano u počecima novoga vijeka (1555.), gotovo do sredine 19. stoljeća (1837.) događaju se povremeni progoni protestanata iz Austrije.

Iseljavanje je od 18. stoljeća strogo zabranjeno jer merkantilistička društvena koncepcija brojnost stanovništva smatra jednim od temelja snage i dobrobiti države. Francuski je ekonomist Jean Baptista Say tvrdio: "Ako se godišnje iseli 100.000 ljudi s desetak milijuna forinti, to je isto kao da vojska od 100.000 ljudi s oružjem i opremom prođe preko granice i tamo propadne".

Jedan je od brojnih patenata cara Josipa II. i patent o emigraciji, izdan 10. kolovoza 1784., u kojem su sažeti svi stari propisi. U prvom je paragrafu definiran pojam emigranta: "Iseljenikom se smatra onaj tko iz bilo koje carsko-kraljevske nasljedne zemlje stupi u vanjsku zemlju s namjerom da se više ne vrati".

Takva je emigracija strogo zabranjena, kao i njezino zagovaranje! Kazna je gubitak svih građanskih prava i zapljena posjeda kojim država nastavlja upravljati u ime zakonskih nasljednika.

Donošenje ovog zakona potvrđuje da emigracije ima i tada i da je se država pribojava! Zato istim patentom obvezuje veleposjednike i mjesne vlasti da pomognu svakome tko hoće raditi, da ga nužda ne bi natjerala na odlazak.

No emigracija iz Monarhije u prvoj polovici 19. stoljeća ne prelazi prosjek od tisuću iseljenika godišnje.

Car Franjo I. izdaje 1832. novi iseljenički patent kojim uvodi pravo "zakonske emigracije" prema kojem se moglo legalno iseliti, ali se gubilo državljanstvo i dobivalo status stranca. Ipak, nije se gubilo pravo vlasništva, što su ga i dalje gubili svi ilegalni iseljenici.

Iako se u vrijeme revolucionarnih previranja 1848./49. u parlamentu (Reichstagu) u Beču raspravlja o "slobodnoj emigraciji", nikakav zakon o tome nije donesen još dvadeset godina, sve do 1867. kada je proglašena sloboda kretanja koja se ograničava jedino u slučaju vojne obveze. Emigracija je konačno dopuštena, no unatoč pokušajima cjelovit zakon o iseljavanju nije donesen do kraja Monarhije, već je u pojedinim člancima ostao na snazi odavna zastarjeli zakon iz 1832. godine.

Iako nije sporno da emigrantu ostaje pravo vlasništva, ostaje sporno pravo na državljanstvo za koje se počinje smatrati da ga iseljenik gubi tek kada prihvati strano državljanstvo.


preuzeto iz knjige Merika - Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880. - 1914.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.