Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće privuklo je moju pažnju prije više godina.
Pripremajući u Muzeju grada Rijeke izložbu i opsežnu monografiju Riječka luka: povijest, izgradnja, promet, koja je objavljena 2001., uvrstili smo na izložbu i u knjigu i tekst o Rijeci kao iseljeničkoj luci, koji je napisao naš njujorški suradnik John P. Kraljic, podrijetlom iz Hrvatskog primorja, iz Ledenica i Omišlja na otoku Krku.
Činilo mi se čudnim da, osim nekoliko ozbiljnih i više prigodnih tekstova, nitko dosad nije temeljito obradio iseljavanje iz Rijeke i najbliže riječke okolice, kao što nitko nije ni sustavno razmotrio riječku iseljeničku luku u obzoru općih europskih i srednjoeuropskih iseljeničkih tokova.
Tema me više godina kopkala. Kada sam prije nekoliko godina započeo s radom na izložbi i novoj opsežnoj monografiji, nisu me više zanimali samo iseljenici koji odlaze u Ameriku preko riječke luke nego, prije svega, opća pojava iseljavanja iz srednje Europe, što je krajem 19. stoljeća započela teći nezaustavljivom ustrajnošću. Iako se iseljenički tokovi šire svim kontinentima, usmjerio sam se na SAD, najprivlačnije odredište europskih iseljenika. A složen i razvijen organizacijski sustav koji je omogućio iseljavanje, činio mi se jednako važnim kao i sudbina brojnih iseljenika.
Da je tema više nego privlačna i aktualna, za istraživače koliko i za muzealce, potvrđuje i to što je u međuvremenu u nekadašnjim iseljeničkim lukama otvoreno više muzeja i muzejskih postava – u Bremerhavenu (1905.), Hamburgu (2007.) i u Genovi (posebna cjelina u Musei del Mare e della Navigazione, 2008.) – ne samo zato da bi se upozorilo na neke povijesne teme, već i da bismo se podsjetili da smo i sami uvijek negdje stranci i da u naše doba još uvijek brojni iseljenici bježe od raznih nevolja i napuštaju svoje domove.
Svjestan sam da je, unatoč srednjoeuropskoj i prekomorskoj temi, moje polazište ponajprije riječko i hrvatsko. No jednako sam tako uvjeren da, unatoč naglascima na riječkoj luci i pojačanu zanimanju za primorske i hrvatske iseljenike, knjiga i izložba ipak odražavaju probleme i sudbinu iseljenika s tada jedinstvenog područja srednje Europe, koje obuhvaćaju granice zajedničkog Carstva.
Na kraju, najiskrenije zahvaljujem muzejima: Ellis Island Immigration Museum u New Yorku, Civici Musei di Storia ed Arte iz Trsta, Landesmuseumu Joanneum iz Graza i Muzeju Vojvodine iz Novog Sada, s kojima je suradnja na projektu značila više od puke kolegijalnosti.
Posebno zahvaljujem suradnicima čijim sam se još neobavljenim tekstovima koristio za ovo izdanje.
Najveća emigracija u povijesti
U stotinjak godina najvećeg emigrantskog odljeva, u razdoblju od napoleonskih ratova do međuratnog doba, pedesetak je milijuna Europljana sudjelovalo u velikoj prekomorskoj seobi koja je ostavila jednako duboke tragove na obje strane – na društvenu zajednicu zemalja iz kojih iseljenici odlaze i na život u zemljama u koje dolaze.
Veličina toga gibanja uzdiže ga do važnosti posebnoga fenomena s obilježjima smišljenog i pomno organiziranog projekta s dalekosežnim posljedicama.
Migracija Europljana preko Atlantika najveća je i ujedno najpotpunije dokumentirana prekooceanska migracija u ljudskoj povijesti. U istom se razdoblju (1815. - 1914.) približno deset milijuna ljudi seli iz europskog dijela Rusije u Sibir, a i u Indiji, Kini i Japanu zbivaju se velika gibanja stanovništva.
Nakon prvih američkih istraživača i kolonizatora – europskih naseljenika i potom nasilno dovedenih afričkih robova, nakon prvih "pionira" poduzetnika za koje još uvijek ima dovoljno zemlje, već u 18. stoljeću dolaze useljenici novoga tipa, u bitno drukčijem položaju od prethodnika.
Useljenici su, barem isprva, još uvijek dobrodošli. Od kuća odlaze s gorčinom zbog nemogućnosti preživljavanja, a dolaze sa strahom i nadom, ali im se u Americi više ne nude osobite pogodnosti.
Useljenici dolaze kao najamni radnici na upravo otvoreno tržište rada. Zemlje u koje stižu prihvaćaju ih, ali im više ne nude nikakve posjede. Nude im samo mogućnost preživljavanja i – šansu za uspjeh.
U zemljama iz kojih dolaze društveni su odnosi još gotovo feudalni, a Amerika već prednjači poletnim građanskim sustavom. Liberalne društvene okolnosti "obećane zemlje" spretnima i umješnima na svim područjima omogućuju uspon kakav im kod kuće još nije moguć.
Razdoblje prvih naseljenika na području SAD-a vezano je isključivo uz Anglosaksonce. Veće iseljavanje kontinentalnih Europljana u SAD počinje s Nijemcima potaknutim tridesetogodišnjim ratom i gospodarskim nedaćama. Petnaestak tisuća njemačkih seljaka i obrtnika kreće 1709. u Ameriku.
Zato je dobrim dijelom krivac jedan njihov sunarodnjak koji tiska primamljiv poziv s lažnim obećanjima o "slobodnoj zemlji" koja ih čeka u Americi.
Putovati su mogli jedino preko Engleske u koju dolaze i nekoliko mjeseci čekaju prijevoz. U iščekivanju, zbog loših uvjeta života, jedni umiru, druge vraćaju u Njemačku. Preostali na kraju ipak stižu u Ameriku, ali nakon sukoba s Indijancima i tamošnjim stanovništvom, samo ih tri tisuće stiže na konačno odredište, u dolinu rijeke Hudson, na proizvodnju katrana i smole. Konačno dobivaju i dozvolu da se nasele u predjelima države New York.
No unatoč tragičnom početku, već je 1766. u engleskim kolonijama u Americi bilo oko 200.000 njemačkih useljenika.
Prava masovna migracija počinje s Ircima u prvoj polovici 19. stoljeća. Prenapučena i siromašna zemlja doslovno je umirala od gladi. Nakon katastrofe s propalim urodom krumpira, osnovne životne namirnice, 1846. - 1847. irski se živalj smanjuje od osam na manje od tri milijuna!
Najveći dio preživjelih odlazi u Englesku, u najbližu luku Liverpool, odakle se većina zaputila preko oceana.
Masovno iseljavanje "kontinentalaca" u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća nova je pojava koja određuje i nove glavne tokove migracije.
Zemlja iz koje iseljenici odlaze ili im ne omogućuje osnovne uvjete preživljavanja ili ne nudi život kakav priželjkuju. Katkad ih – više ili manje izravno – i potiče na odlazak, najčešće zbog vjerskih ili nacionalnih razloga.
Ipak, u novije doba mnogi ne odlaze zauvijek, nego samo da bi zaradili za bolji život u domovini.
Iz srednje Europe, točnije iz Austro-Ugarske, u razdoblju od 1871. do 1915. iselilo je 4.383.000 ljudi.
Ako se uzme u obzir cijelo stogodišnje razdoblje, od napoleonskih ratova do Prvoga svjetskog rata, broj se osobito ne povećava, ali ipak dosiže ukupno pet milijuna iseljenika. Dakle, desetina je europskih iseljenika rodom iz srednje Europe. Nakon Velike Britanije (11,4 milijuna), Italije (9,9 milijuna) i Irske (7,3 milijuna), ovo je područje najveći izvor iseljavanja.
preuzeto iz knjige Merika - Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880. - 1914.
