Blaženi Gracija iz Mua bio je skromni i pobožni redovnik, augustinac, karizmatik i pustinjak. Osobito je gajio pobožnost prema Kristu prisutnom u euharistiji.
U slobodno vrijeme sate i sate provodio je u klanjanju Presvetom oltarskom sakramentu, a navodno je imao dar osjetiti kada se u okolnim crkvama na oltaru događala pretvorba. Zalagao se za siromahe i prosjake koje je stalno pomagao. Za svakoga je imao dovoljno vremena i riječi utjehe.
Umro je na glasu svetosti u augustinskom samostanu na otočiću Sveti Kristofor kod Venecije. Potjecao je iz siromašne ribarske obitelji iz Boke Kotorske, pa je rano postao sposoban ribar, a potom i mornar.
Na jednom je putovanju, u samostanu na brdu Ortone pokraj Padove, čuo propovjednika oca Šimuna kako govori da poteškoće i kušnje pomažu čovjeku da se vrati k sebi i shvati da mu je Bog potreban. To ga je potaknulo da uđe u taj samostan augustinaca, gdje je ostao 15 godina.
Na početku redovničkog života nije se želio baviti knjigom i postati svećenik, već je živio kao skromni redovnički brat. Poslije je prešao u samostan na otočiću Sv. Kristofora i tamo preminuo u 70. godini života.
Njegovo tijelo ostalo je neraspadnuto i vjernici ga počinju štovati. A nakon što je 1810. samostan zatvoren, tijelo blaženog Gracije vraćeno je u rodni Muo, 300 godina nakon njegove smrti. Blaženim je proglašen 1889. odlukom pape Lava XIII.
Hrvatski velikani, Večernji list, Zagreb, 2014.
