Šutljivo je zurio u pod dok su njegovi roditelji s nevjericom promatrali policajce koji su se iznenada pojavili pred pragom njihove kuće u mirnom predgrađu na jugu Berlina. Borisu Floričiću tog 3. ožujka 1995. bile su 22 godine, i za njega je to, bez ikakve sumnje, bilo najneugodnije iskustvo koje je do tada doživio.
Taj mladić podrijetlom iz mjestašca u središnjoj Istri bio je uzoran student berlinskog Tehničkog sveučilišta, koji je u svom dotadašnjem školovanju pokazao izuzetan talent u svim područjima vezanim uz tehnologiju, elektroniku i računala. Ipak, prema riječima onih koji su ga poznavali, koliko god da je s jedne strane bio nadaren za tehnologiju, toliko je s druge strane bio sramežljiv te je mrzio kada bi se našao u centru pažnje. I upravo zato je s nelagodom šutke gledao u pod dok su policajci njegovim roditeljima objašnjavali zbog čega su njihova sina u lisičinama vratili kući.
Probio neprobojan sustav
"Vaš sin je s prijateljem velikim čekićem potpuno razbio telefonsku govornicu. Susjedi su nam dojavili da čuju buku s ulice, i kada smo došli na mjesto događaja, zatekli smo ih obojicu u automobilu", objašnjavao je policajac Floričićevim roditeljima. Naravno, njegovi roditelji dugo nakon tog razgovora nisu saznali zbog čega se Boris odlučio na taj vandalistički čin, ali on je za sve to imao poprilično dobar razlog.
U to vrijeme Floričić je već bio član njemačkog "kluba hakera" poznata pod nazivom Chaos Computer Club (CCC). Među članovima CCC-a gotovo ga nitko nije znao po njegovu pravom imenu, jer je među drugim hakerima bio poznat kao Tron. Nadimak je to kojim se Boris odlučio prozvati, a ime je odabrao prema računalnom programu iz istoimenog filma nastalog 1982. godine koji se bavi borbom dobra i zla unutar zamišljenog virtualnog svijeta. Među članovima CCC-a Tron je bio poznat kao vunderkind njemačke hakerske scene koji se bavio probijanjem raznih sigurnosnih sustava, ponajprije onih vezanih uz telefonske i TV sustave.
U trenutku kada je s prijateljem odlučio razbiti govornicu, učinio je to samo iz jednog razloga - kako bi se dokopao čipa koji se nalazi unutar govornice. Isti čip je bio posljednji dio slagalice koji mu je trebao kako bi uspio "razbiti" zaštitu telefonskih kartica, nakon čega bi mogao napraviti program s pomoću kojega bi jednu te istu karticu mogao beskonačno iznova puniti. Zanimljivo je kako Floričić svoje izume nikada nije ni pokušao nekome prodati ili zaraditi na njima, nego je sigurnosne sustave probijao isključivo kako bi dokazao da ne postoje neprobojni sustavi.
Nakon neugodne epizode s razbijanjem telefonske govornice zbog koje je na kraju bio osuđen na 15 mjeseci uvjetne zatvorske kazne, nastavio je raditi na Cryptophonu - izumu koji ga je prema svemu sudeći na kraju stajao života. Cryptophon je u suštini telefon koji je Floričić odlučio napraviti u sklopu teme koju je obrađivao u svom diplomskom radu. Taj isti telefon u sebi je imao ugrađenu opremu koja je omogućavala vrlo jednostavno presretanje i prisluškivanje drugih telefonskih linija, a što je najbitnije od svega - takav se telefon, slijedeći upute koje je Floričić imao u planu javno objaviti, mogao napraviti za samo nekoliko desetaka dolara.
Rad na tom izumu Floričić je završio početkom 1998. godine kada je i diplomirao, nakon čega se želio posvetiti usavršavanju svog izuma. Planirao je do kraja godine izraditi Cryptotron - uređaj koji bi svima u svijetu omogućio da uz minimalno znanje presretnu bilo koji oblik digitalne komunikacije - putem interneta, mobitela ili telefona.
Istovremeno s radom na Cryptotronu mladi je genijalac radio na probijanju još jednog sigurnosnog sustava - kartica pomoću kojih su se plaćali i otključavali zaštićeni televizijski programi. Upravo u to vrijeme u porastu je bilo ulaganje u tu vrstu biznisa, koje bi doslovno preko noći propalo kada bi ulagači saznali da je sustav koji su svi prikazivali kao neprobojan uspio razbiti "student iz berlinskog predgrađa".
Potraga kasnila pet dana
"Zbog svega toga Tron se u to vrijeme bio zamjerio poprilično jakim igračima - sigurnosnim službama i vladama nekoliko zemalja koje su bile u strahu od toga da njegov Cryptotron dospije u javnost, vlasnicima najjačih medijskih korporacija koji bi izgubili milijarde kada bi se njihove Pay-TV kartice pokazale nesigurnima, a prema nekim informacijama, koje nisu nikada potvrđene, stekao je neprijatelje i u nekoliko svjetskih kriminalnih organizacijama kojima nije pristao prodati planove za izradu svojih uređaja", govorio je jedan od članova hakerske organizacije kojoj je Floričić pripadao.
U jeku svih tih zbivanja Boris je 17. listopada 1998. godine jednostavno nestao. Nakon što je pojeo špagete koje mu je majka pripremila za večeru, izišao je iz kuće uz riječi: "Mama, brzo se vraćam".
Vratio se nije te večeri, ali ni drugog dana. Zabrinuta majka sinov je nestanak otišla prijaviti na policiju, koja je tek pet dana kasnije pokrenula potragu za njim. Istog dana pronašli su ga kako visi obješen o kožni remen koji je bio zavezan za granu drveta u malenom parku u blizini kuće u kojoj je živio.
Nakon provedene obdukcije policija je njegovu smrt proglasila samoubojstvom, unatoč tome što su brojni znakovi upućivali na to da je Floričić ubijen. O kontroverzama vezanima uz njegovu smrt napisano je na stotine novinskih članaka, no unatoč svim sumnjama i raznim teorijama zavjere, i dandanas se Tronova smrt službeno vodi kao samoubojstvo.
Njegovi roditelji od svega nisu željeli raditi medijsku pompu, a svog su sina, nakon što se medijska prašina slegla, pokopali na malom groblju u blizini mjestašca u unutrašnjosti Istre. Jer Boris je, kako govore oni koji su ga poznavali, zaslužio miran počinak daleko od očiju javnosti kojoj je želio dati sve svoje izume, ali ne zbog slave ili novca, jer mu je oduvijek bilo neugodno kada bi se našao u centru pažnje, nego zbog toga jer je svijet želio učiniti boljim.
>> "Da sam ostao u Hrvatskoj, izgubio bih svoj pozitivan pogled na svijet"
>> VIDEO: Iseljenici ne odustaju od svoje domovine!
>> Michelangelo svog vremena koji je odbijao Tita
1998 ..... ? što nam je novinar želio ovim ispričati ?