Presuda hercegovačkoj "šestorci" i tragičan životni kraj, samoubojstvo časnog čovjeka generala Slobodana Praljka u sudnici, koje je vidio cijeli svijet, i tri dana poslije tema su svih razgovora i komentara žitelja hrvatske nacionalnosti u Lašvanskoj dolini.
Životna tragedija
"Ma je li sve ovo moguće", pitaju se u nevjerici jer upravo su Hrvati Lašvanske doline i najveće žrtve protekloga rata, žrtve, prije svega, muslimanske vojske koja je "harala" gdje je stigla i gdje god je mogla. A za stotine mrtvih i ubijenih, nestalih, za pljačke, paleži i progone još nitko nije odgovarao. A nabrojiti sve te zločine, na njih podsjećati, nemoguće je, jednostavno novinski prostor to ne omogućuje.
Stoga ćemo u povodu haaških događanja priču svesti na tragediju hrvatske heroine, 78-godišnje Sarafine Lauš, koja je u samo tri dana, 8., 9. i 10. lipnja 1993. godine, uz sva materijalna dobra, izgubila tri sina i supruga.
Posjetili smo Sarafinu u njezinu domu u Putićevu, travničkom naselju, gdje su nakon progona iz svojih domova u Čuklama, u travničkoj župi Brajkovići, napravili kuću. A prije toga im je jedno vrijeme utočište bilo u Vitezu.
Hrabra majka Sarafina dočekala nas je, nenajavljene, otvorena srca, spremna za razgovor, iako i samo spominjanje tih lipanjskih dana 1993. godine otvara nikada zacijeljene bolne majčinske rane.
No, prije priče o njezinoj velikoj obiteljskoj tragediji, pitamo je je li pratila izricanje presude Jadranku Prliću, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću, Slobodanu Praljku, Bruni Stojiću i Berislavu Pušiću, je li gledala tragediju u sudskoj dvorani, koja se dogodila u trenutku izricanja presude generalu Slobodanu Praljku.
Šutjela je Sarafina trenutak, dva, činilo se da jednostavno nema snage ništa reći, a onda je prozborila: "O, majko moja, o Bože moj!" A ta kratka rečenica rekla je mnogo toga i prije nego što smo nastavili bilježiti njezino viđenje te presude i tragičnog kraja generala Praljka.
"Poslije svega što sam doživjela početkom lipnja 1993. godine, viđeno prije tri dana na televiziji, slušanje 'njihove pravde' i samoubojstvo generala Praljka najteži su trenuci u mom životu. Ma, to je strašno, koje riječi mogu sve to 'oslikati', kazati, objasniti... Pitala sam se je li ja to sanjam, ma nije moguće sve ovo što čujem i vidim. Nažalost, triježnjenje brzo dođe, a onda se javljaju bijes, tuga, žal, sve se miješa. Pođe se odmotavati i film moje i tragedije moje rodbine, susjeda, pucnjave, krvi, progona, spašavanja golih života... I u ta tri tragična dana zauvijek sam izgubila supruga Ivu (1939.) i sinove Fabijana (1961.), Miroslava (1970.) i Dragana (1959.)", govori nam vidno potresena, ali sabrana Sarafina (1939.).
Suprug Ivo poginuo je braneći svoj dom u selu Čukle, a, kako kaže Sarafina, nije htio bježati, povući se. Neposredno prije pogibije rekao je: "Pa premda i poginuo, neću bježati iz svoje kuće. Nikomu ništa nisam učinio, pa zašto bih onda bježao". Isti dan, 8. lipnja, poginuo je i Sarafinin sin Fabijan kada se sa suborcima pokušao probiti kroz obruč muslimanske vojske u Lašvansku dolinu.
"Nas desetak susjeda, žena i djece, te moji sinovi Miroslav i Dragan, zarobljeni smo i na vrh sela 'strpani' u neke privatne garaže. Sve što smo sa sobom nosili, vrijednosti i dokumente, oteli su nam, vrijeđali nas, maltretirali, prijetili nam strijeljanjem, a sve su to bili domaći muslimani, sve smo ih osobno poznavali ili bar iz viđenja. A na čelu te skupine 'kolo' su vodili Avdo Delić, voditelj Civilne zaštite, tako se govorilo, Omer Luković i sin mu Jasmin", priča nam Sarafina s povremenim zastojima, ipak smireno, s neskrivenim emocijama izazvanim ružnim i tužnim prisjećanjima.
"Sinove Dragu i Miroslava odvojili su od nas, odveli ih, tukli ih, oteli im satove, vjenčano prstenje, pa ih ponovo vratili u garažu, a 10. lipnja, na 'dobronamjernu' preporuku Safeta Delića iz sela Stranjani u općini Zenica, Drago je pokušao pobjeći. A oni su, očigledno spremni, to čekali i u pokušaju bijega ga ubili. Iz garaže smo čuli još pucnjeva iako tada nije bilo nikakvih borbi, a iz garaže je odveden, nešto kasnije, i moj sin Miroslav te nedaleko od mjesta Dragina ubojstva i on je ubijen. Ubili su ih poznanici, naši susjedi muslimani s kojima nikada nikakvih problema ni razmirica nismo imali. A ništa, baš ništa ružnoga moja djeca i moj Ivo nisu učinili, osim što su bili Hrvati, katolici, pripadnici HVO-a, do jučer njihovi saveznici u borbi protiv srpskog agresora. Znali su oni prije rata govoriti kako su naša djeca dobra, vrijedna, dobro odgojena... Pa zašto ih onda ubiše, Bože moj dragi", kao da odgovore traži Sarafina, kojih već dvadeset i četiri i pol godine nema. A odgovore na ta pitanja nadležna pravosudna tijela i ne traže.
Bol koja ostaje
Govori Sarafina kako je sin Tihomir (1967.), također pripadnik HVO-a, tih kobnih dana uspio sa skupinom svojih susjeda i suboraca probiti se u Lašvansku dolinu, a ona je sa skupinom iz garaža odvedena u Zenicu u zarobljeništvo. No, brzo je puštena, a tek nakon okončanja rata Sarafina je došla u Lašvansku dolinu i sa sinom Tihomirom te snahom Mirom, kasnije rođenim unucima Majom i Ivom, živjeli su jedno vrijeme u Vitezu.
Pronašli su tijela svojih ubijenih, ekshumirali ih i pokopali u dvije grobnice na travničkom ratnom groblju Prahulje. Poslije, na darovanom zemljištu, uz donacije Republike Hrvatske, napravili su kuću u Donjem Putičevu, naselju u općini Travnik, koje je bilo cijeli rat pod nadzorom HVO-a.
Kuće na istoj lokaciji, odmah uz Sarafininu, izgradile su i udovice njezinih ubijenih sinova Drage i Fabijana - Ilinka i Kata sa svoje po dvoje djece. Tu su u blizini kćeri Anđa i Antonija udane u Novi Travnik i Guču Goru. Sin Nikola je još otprije rata u Švicarskoj, kći Danka u Zagrebu, Slavica i Mare također u Švicarskoj.
"Još nas ima, hvala Bogu, imam 24 unučadi i šestoro praunučadi, a, evo, ako je moguće, i ovom bih prilikom zahvalila Republici Hrvatskoj koja nam je pomogla na razne načine. Bez toga teško bismo ostali i opstali. Hvala svim Hrvatima koji su bili uz nas kada nam je bilo najteže. Za osuđene koji su ostali u Haagu molim se dragom Bogu da izdrže, da ne pokleknu i da se vrate svojim najmilijim. Molim se, molimo se, skrušeno, za generala Praljka. Neka prema njemu dragi Bog bude milostiv, neka nađe svoj mir, pravdu koju na ovom svijetu nije našao, a nepravedno nametnuti mu krimen ratnog zločinca nije mogao i nije htio cijeloga života nositi. A onoj Pusićki (Vesni, op. a.) i Mesiću (Stjepanu, op. a.) za sve ono zlo koje su učinili, a oni su mnogo ružnoga i lažnoga svojim postupcima ovoj 'šestorki', ali i svim Hrvatima u Hrvatskoj, posebice u BiH, učinili, nanijeli, sukrivci su i za smrt generala Praljka, neka im za sve što su učinili sudi Svevišnji".
Sarafina je ovom prilikom poslala poruku i Bakiru Izetbegoviću...
"Čula sam ga, tko zna koliko puta, vidjelo se, iako on to pokušava sakriti, kako likuje osudama izrečenim Hrvatima u Haaškom sudu, kako uporno ponavlja kako 'njegova' Armija nije činila zločine, a sve ono što se, kako on kaže, sporadično ružnoga događalo, su incidenti. E, moj Bakire, ideš u džamiju, moliš se Bogu, a takve laži i neistine govoriš. Ma dođi samo u župu Brajkoviće gdje je, prije nego što je došla tvoja vojska, nas Hrvata bilo 5600. Svi su prognani, opljačkani, više od tisuću kuća je srušeno, zapaljeno, deseci su ubijeni, ritualno su odrubljivane glave u Čuklama i Orašcu, u mudžahedinskom sjedištu, gdje je i tvoj pokojni otac Alija dolazio i planove kovao kako nas pobiti, prognati, tragove nam zatrti. I to su za tebe sporadični incidenti. Bakire, zar te Boga nije strah?"
Da nije bilo Hrvata i Hrvatske u BiH bi imali jos 20 Srebrenica. Zivila Hrvatska !