Naslovnica Priče

Međimurci u Kanadi: Ovako nešto nije moguće zamisliti u Hrvatskoj

U njemu je prisutno prije svega prijateljstvo, toplina obitelji koja se stalno osjeća. To je, uz pošteni i težak rad, otvorene knjige i povjerenje članstva prema dužnosnicima, osnova za uspješni rad
18. ožujka 2017. u 08:32 13 komentara 7187 prikaza
Hrvatsko društvo Međimurje
Foto: Hrvatsko društvo Međimurje
Pogledajte galeriju 1/3

U našoj zajednici, koja obuhvaća Toronto i okolicu, ima zaista mnogo dobrih, marljivih ljudi. Prije Domovinskog rata nismo se međusobno poznavali, ali nas je zajednička bol zbližila i upoznali smo se na radu, a ta su poznanstva najupečatljivija. 

Tada sam srela jednog posebnog čovjeka koji je zauvijek ostao u mom sjećanju. 

>> Kako su hrvatski iseljenici pobijedili u Domovinskom ratu. Od samo 500 dolara mirovine, 75 je otišlo u Hrvatsku

Ovaj članak, o našem zajedničkom društvu "Hrvatsko društvo Međimurje", pisan je u spomen na mog prijatelja Đuru Plačka, Kotoripčana, Međimurca koji nas je nažalost prerano napustio, no iza njega je ostalo mnogo dobrote.

Društvo, koje je on toliko volio i uvijek isticao kako je sloga najvažnija za sve nas, duboko cijeni svog pokojnog tajnika. Vrlo često, kad se nađemo, spominje se njegovo ime.

No, počnimo priču od početka. Već sam napisala nekoliko puta da su kanadski Hrvati pohitali u pomoć domovini čim su začuli prve pozive.

Za vrijeme Domovinskog rata osnivana su društva koja su mnogo pomagala ne samo svojim zavičajnim krajevima nego i samoj Hrvatskoj.

U Torontu je utemeljeno "Hrvatsko društvo Međimurje" na samom početku rata. Sretna sam i ponosna na njih, jer su aktivni i danas, tako da je iza njih više od 25 godina rada. 

Kako sam i ja napola Međimurka (po ocu), kao i moj suprug (također po ocu), tako smo oboje članovi te udruge.

Razgovarala sam sa sadašnjom predsjednicom društva, gospođom Nadom Premuš...

"Kao i mnogi Hrvati, tako smo i mi, Međimurci, došli u Kanadu. Ovdje smo stvorili svoju budućnost, ali i sačuvali ljubav prema domovini. Kad je neprijatelj namjerio osvojiti našu baštinu, srca su nam se uzrujala jer mnogi smo morali otići u svijet trbuhom za kruhom. Godine 1991. Međimurci – gospoda Stjepan Strnad, Franjo Lajtman, Nada Nadj i Mirko Gavez – osnovali su 'Hrvatsko društvo Međimurje' kako bi pomogli svojoj napadnutoj domovini. Odmah se počelo raditi na okupljanju članova, broj se stalno povećavao, sve do 175 osoba", istaknula je.

Izabrani su dužnosnici, pa su se tako predsjednici jedan za drugim trudili napraviti što više, imati sve bolje ideje, zadovoljiti članstvo koje je zaista bilo zabrinuto za svoju domovinu. 

Prvi predsjednik bio je Franjo Lajtman, a slijedili su Mirko Gavez, Ivan Kovač, Ivo Lajtman, Franjo Gavez. Danas društvo vodi žena – predsjednica u torontskoj zajednici, vrlo popularna među Međimurcima, gospođa Nada Premuš.

Član sam nekih udruga u Torontu, ali smatram da je ovo društvo posebno. U njemu je prisutno prije svega prijateljstvo, toplina obitelji koja se stalno osjeća. To je, uz pošteni i težak rad, otvorene knjige i povjerenje članstva prema dužnosnicima, osnova za uspješni rad.

U ovom društvu ljudi poštuju jedan drugoga, slušaju jedan drugoga, iako – kao i svuda gdje su Hrvati – dolazi tu i tamo do problema. No sve se to zaboravlja kad je u pitanju domovina i ono što svi stalno spominju "naše malo, lijepo Međimurje". 

Zanimljivo, svi Međimurci u društvu govore materinjim jezikom kraja iz kojeg su došli i nikad ga nisu zaboravili.

Za vrijeme Domovinskog rata "Hrvatsko društvo Međimurje" puno je radilo na pomoći Hrvatskoj i samom Međimurju. Održavali su večere, sakupljali donacije za humanitarnu pomoć koja se izravno slala u domovinu. Kupljena su četiri ambulantna vozila, respirator za medicinski centar, sakupljala se odjeća, lijekovi izravno, ali i preko Hrvatskog nacionalnog fonda. Društvo je pomagalo djecu koja su izgubila očeve u ratu. Poslana je novčana pomoć za obnovu crkve sv. Juraja, humanitarnoj udruzi Katruža te za razminiranje Hrvatske. 

Kaže mi predsjednica: "S radošću, ali i bolom u srcima, pomagali smo djeci poginulih branitelja do njihovih 18 godina. Pomogli smo u izgradnji pomoćnih prostorija Doma za djecu s posebnim potrebama u Čakovcu, ali nismo zaboravili ni našu kanadsku djecu. Pomoć smo dali i ovdje u 'Handicap Children Wish Foundation' u Hamiltonu, u dječjoj bolnici McMaster Children Hospital. Preko hrvatskog Crvenog križa slali smo pomoć za poplavljenu Slavoniju, a preko kanadskog Crvenog Križa za postradali kanadski grad Fort McMurray. Poslana je donacija Zrinskoj gardi za podizanje spomenika Zrinski-Frankopan u Starom gradu Čakovcu. Sve se to sakupilo i darovalo tamo gdje je bilo nužno dobrovoljnim radom vrijednih članova Društva".

Osobno vam mogu reći da je još mnogo toga učinjeno za pomoć Hrvatskoj jer Međimurci nikad nisu stali s radom. 

Predsjednica Premuš govori s tako velikom toplinom i zahvalnošću o mnogim članovima kojih više nema među nama, npr. o Ivanu Vidoviću, Đuri Plačku i drugima. 

Uvijek spominje drage prijateljice, Nadu Nadj, Reziku Barbić i Anu Kos. Društvo je bilo sretno što je imalo Anu i Steve Oletića, koji su mnogo pridonijeli prodajom ulaznica za razne večere, Vinka Novaka koji je, sjećajući se svog Međimurja i Gorica, ukrašavao dvoranu tijekom jesenskih večera pravim trsom punim grožđa iz vlastitog vrta. 

Nezaboravna je i Ivka Plačko, supruga nikad prežaljenog tajnika Đure Plačka, koja nas snabdijeva domaćim rezancima te odličnim kolačima i tortama. 

Predsjednica posebno zahvaljuje vjernim članovima Društva, bračnom paru Lončarić, voditeljima hrvatskog radioprograma "Zvuci Hrvatske", za nevjerojatno veliku pomoć od početka rada pa sve do danas.

Prošle godine proslavljena je 25. obljetnica osnutka "Hrvatskog društva Međimurje".

"Bilo je lijepo vidjeti i počastiti sve sadašnje i prijašnje članove koji su se odazvali našem pozivu i sjetiti se onih koji više nisu s nama. Naš počasni gost došao je iz Hrvatske, gospodin Stjepan Strnad, jedan od osnivača Društva koji se vratio živjeti kući u malo Međimurje, ali je stalno s nama u duhu. On je posebno zadovoljan što se društvo održalo i što današnje vodstvo cijeni marljiv rad mnogih voditelja i vrijednih članova. Gospodin Strnad zahvalan je svim članovima za učinjena dobra, pa je podijelio zahvalnice svakoj obitelji. Vrijeme prolazi brzo, starost i bolesti dolaze, mnogih više nema s nama, sve smo manje društvo. Zasad još održavamo dva godišnja piknika u lijepom parku pokraj Guelpha, koji posjeduje nas domaći čovjek iz lijepog nam Međimurja. Održavamo naš tradicionalni Valentinski ručak u hrvatskom restoranu u Mississaugi 'Croatia'. Svim tim našim akcijama uvijek se pridruže naši članovi, redoviti gosti i prijatelji te nam tako uveličaju veselje. Želja nam je da naša djeca i unuci upiju preko nas, njihovih roditelja, malo topline, tih naših osjećaja, čežnje i sjećanja na Međimurje. Zaista se nadam da će naše 'Hrvatsko društvo Međimurje' još dugo prenositi tu ljubav prema rodnom kraju našim mladim naraštajima koji žive u Kanadi", naglasila je.

Slavonija Veliko srce Hrvati u Torontu organizirali slavonsko kolinje Zastava Ljubav prema trobojnici Hrvatica iz Kanade pita: Nose li naši ljudi, koji ignoriraju hrvatsku zastavu, domovinu u svojim srcima?

I pri kraju članka o mom društvu, "Hrvatskom društvu Međimurje", pročitajte zanimljive riječi gospodina Strnada, povratnika u Međimurje: "Moramo biti zahvalni što su nas podržali svi Hrvati i Hrvatice iz svih županija Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Mogu vam reći da nije moguće zamisliti u našoj domovini Hrvatskoj da bi se moglo tako nešto organizirati kao što smo to mi organizirali u Kanadi. Kad su druga društva organizirala nešto posebno, recimo večere, mi smo išli k njima na njihova događanja, kao i oni kod nas. To se zove vjera u Boga i seljačka sloga".

I opet se vraćam prijatelju Đuri Plačku, koji je uvijek vjerovao u svoje "Hrvatsko društvo Međimurje", i mislim da negdje u Raju zna da nismo iznevjerili njegovo duboko povjerenje u sve nas.

Živjeli, dragi moj Međimurci!

>> Hrvatica iz Kanade: Ostarjeli smo, mirovine su male, no za njega uvijek moramo imati novca

Elipso

  • portugisac:

    Jako neprimjereni komentari. Svatko se na svoj način borio za Hrvatsku. Bez Diaspore mi ne bi dobili slobodnu Hrvatsku. Sjetimo se Rumunije. 6 dana su se ganjali i godinama su ujutro od 4 sata na točkice čekali u redu kruh ... prikaži još!h a mi smo usred rata hranili 800 tisuća izbjeglica. I tebi dragi branitelju kupili su oružje i opremu i za hranu su slali. Bez logistike ne možeš rat dobiti.Bio je embargo na oružje. Bilo je više Kikaša koji su zbog naoružavanja Hrvatske završili u zatvorima. Tajkune je stvorila UDBA i oni raspolažu novcem kojega je za te svrhe spremila UDBA za vrijeme Markovićeve vlade. Možda i nije sav novac došao gdje je trebao ali da je večina došla na pravo mjesto dokaz je Neovisna Država Hrvatska. Bravo Međimurci i hvala vam.

  • Blatina19:

    Naslov nema veze s tekstom. Jedinica u cetvrtom osnovne.

  • mare0801:

    imam puno rodbine po "Amerikama",i zato često pratim ove iseljeničke tekstove.Naši ljudi tamo,a to se vidi i u tekstovima ovog autora,ostali su van događanja u domovini i njihovi patetični osvrti na domovinu su smiješni.Oni gaje neku romantičarsku viziju zemlje i ... prikaži još!i naroda,još iz prošlog stoljeća,uz koje još i pašu ovi HSS slogani. U ovoj zemlji naime ,nitko više ne peče domaće pogače,hoda po proštenjima,mi nismo skromni ,bogobojazni,gostoljubivi seljaci iz Radićeva doba. Hoćemo bolje,hoćemo više za svoju djecu."Vjera u Boga i hrvatska sloga",to odavno spada u povijesne mitove i legende.

Message