Demografska problematika već je odavno ključno nacionalno i sigurnosno pitanje Bosne i Hercegovine, no svijesti o tome nema ni danas. U hrvatskoj populaciji u BiH danas su gotovo svi demografski pokazatelji i trendovi negativni. Prema Stjepanu Štercu, svi trendovi potvrđuju ulazak u klasični demografski slom, koji uključuje depopulaciju, prirodni pad, starenje, izumiranje, demografski nestanak pojedinih naselja i manjih regija ... (Šterc, 2017.) A sve to ima jednako pogubne posljedice i na Hrvatsku jer je nestankom Hrvata u BiH presušio demografski bazen za revitalizaciju Lijepe Naše u koju se desetljećima doseljavalo uglavnom hrvatsko stanovništvo iz BiH.
Stoga je BiH danas jedno veliko groblje, groblje ideja, propalih nada i groblje jednog cijelog naroda. I sama Povijest po sebi je groblje naroda, država, nacija i ideja. Povijest je prepuna nestalih naroda, a pogotovo nestalih država (D. Šakanović 2017.) Za ovu tvrdnju potrebno se samo osvrnuti na stoljeće iza nas. Nekima se možda čini da propadaju samo velika carstva, da narodi ne propadaju. Nekima se čini da će vječno opstati narodi koji su postali nacija i da će njihova nacionalna država zauvijek opstati, ali to je iluzija koju su mnogi imali i prije nas, a imat će i poslije nas.
Kada se ruše monarhije, carstva i države, one vuku u ponor za sobom i svoje elite. Tragedija je uvijek u tome što elite nikada nisu svjesne da njihov sustav propada i nestaje (D. Šakanović 2017.). Poznato? Pogledajmo svježi primjer komunističke elite. Ili pak naše današnje elite.
Danas već svi znaju da nestajemo kao hrvatski narod u potpunosti. Iseljavamo, izumiremo i nestajemo kroz abortus. Hrvatski način života se naprosto gasi, a hrvatska kultura nestaje. Koncept je uvijek bio isti, prvo nastupa moralno i kulturno propadanje, a iza kojeg slijedi biološko propadanje.
Jedina iluzija opstojnosti su državne institucije. Koje ovakve kakve su, nagrižene korupcijom, premrežene klijentističkim dugovima, nisu ništa drugo doli predznak o propadajućem društvu i državi. Baš kao i uvijek do sada u povijesti.
Političkim elitama nije svrha i cilj djelovanja opstanak naroda i kulture. Nego očuvanje vlastitih privilegija, moći i bogatstva u društvu koje su skrojili po svome. Tu nema mjesta za druge. Zato ljudi odlaze. Odlaze zbog ponižavanja od takvih i njihovih poslužnika na lokalnim razinama. Odlaze zbog vlastitog moralnog integriteta. Jer čovjek je biće koje će trpjeti nestašicu i oskudicu, ali neće trpjeti ugnjetavanje (D. Šakanović 2017.)
U našem istraživanju iz 2018. vidjeli smo da gospodarski rast, sam po sebi, nije dovoljan uvjet za zaustavljanje iseljavanja (Jurić, 2018.). Za potpuno razumijevanje uzroka iseljavanja ključno je istražiti cjelokupno zadovoljstvo kvalitetom života, koje obuhvaća čimbenike poput sigurnosti, nade, perspektivu... A ne samo ponavljati političku floskulu kako će nas gospodarski oporavak spasiti (koji uzgred je samo popis želja bez stvarnog provedbenog plana).
Ponižavanje i nepoštovanje otjeralo je najbolje. A s najboljima otišle su i najbolje ideje. Otišle su na mjesta na kojima ih cijene. Stoga mi svi kao društvo već odavno igramo u trećoj ligi. Ligi u kojoj nema ispadanja jer se niže pasti ne može.
Mi već danas nemamo niti dovoljno ljudi niti znanja. Naprosto urušavamo se sami u sebe nesposobni za bilo kakvu promjenu. A to se događa prvi put u našoj povijesti. Nikada nezadovoljne mase nisu mogle otići (D. Šakanović 2017.). Morale su ostati i boriti se. Danas po prvi put ne moraju. Stoga proces pred kojim se nalazimo nitko ne može točno predvidjeti te procijeniti posljedice koje će imati za cjelokupno društvo i državu.
Što vidimo je da nema impulsa da će se nešto značajno promijeniti. Nema snažnog pojedinca, nema funkcionirajućih institucija. Sustav je takav da je nastao na nepravdi, nepravdom se hrani i postojat će sve dok postoji nepravda.
Danas, u lipnju 2019. sva tri naroda u Bosni i Hercegovini imaju manje stanovništva u ukupnom broju. Zemlja je izgubila čak milijun i pol stanovnika u odnosu na predratnu brojku (CIA 2018.), što je zasigurno posljedica rata i agresije na zemlju, kao i iseljavanja koje je uslijedilo kao odgovor na neriješeno stanje u zemlji. Jer rat je zaustavljen no uzroci koji su doveli do rata nisu uklonjeni.
Problemi pak koji su doveli do masovnog iseljavanja mladih Hrvata iz BiH nisu vezani samo uz rat i političku i ekonomsku nestabilnost protekla tri desetljeća. Problemi su strukturne prirode i rezultat su sustavne nebrige svih dosadašnjih režima za život građana u zemlji u cjelini, kao i pojedinačnih naroda (Jurić 2018.).
Sve analize eminentnog hrvatskog demografa Anđelka Akrapa pokazuju da će se zbog iseljavanja iz BiH, udio Srba i Hrvata u BiH i dalje smanjivati, dok će udio Bošnjaka rasti jer su u prosjeku najmlađi i manje se iseljavaju od Hrvata i Srba (Večernji list, 08. srpnja 2016). Kod Bošnjaka je druga priča i kod njih neće biti negativnih demografskih pokazatelja jer će se uz pozitivan prirast u BiH i useljavati muslimansko stanovništvo, na što hrvatska i srpska populacija ne mogu računati.
Prema Štercu svaki oblik političke i društvene organizacije – povijest, kultura i jezik, europski put i demokratizacija, ustavna i institucionalna jednakopravnost, europska BIH – apsolutno nemaju nikakvog smisla u uvjetima demografskog nestanka Hrvata u BIH (Šterc, 2017.) Vrlo jednostavni matematički račun pokazuje da će uz postojeći prirodni pad i vanjsku negativnu migracijsku bilancu smanjenje ukupnog hrvatskog stanovništva u BIH za sljedećih 10 godina pasti sa sadašnjih oko 400.000 na vrlo vjerojatno manje od 200.000 osoba (koji zaista žive u BiH, a nisu samo fiktivno prijavljeni). Ukupna starost te populacije će biti iznad 50 godina.
Posebno je problematično što odlazi fertilna populacija s kojom zapravo odlazi i mogućnost revitalizacije hrvatskog naroda u BiH, ali indirektno i u Hrvatskoj.
Čak i kada bismo uzeli najoptimističniji scenarij prema kojem bi svaka Hrvatica u BiH do kraja svog reproduktivnog razdoblja u 49 godini rodila 2,1 djece, to ne bi bilo dovoljno da spriječi nestanak Hrvati u BiH u 21 stoljeću.
S ovim u vezi je svakako za očekivati supstituciju hrvatskih prostora s muslimanskom populacijom. A ove činjenice otvaraju niz kompleksnih pitanja te na koncu ono neizbježno, koliko će trebati vremena da Hrvati izgube status konstitutivnog naroda u BiH? Ako Hrvati padnu ispod deset posto (na manje od 300 tisuća), zasigurno će bošnjačke (moguće i srpske) političke elite postaviti pitanje nove organizacije BiH. A svi pokazatelji pokazuju da nastave li se ovi trendovi, da će se to dogoditi već u sljedećih deset godina.
Nažalost, puno toga ukazuje da se radi o povijesnom odlasku Hrvata nakon kojeg povratka više nema. No, osim Hrvata u BiH, vrlo je moguće i da cijela Bosna i Hercegovina nestane zajedno sa svim njenim posebnostima u kontekstu pokrenutih milijunskih migracija koje će po svemu sudeći teći preko nje.
A kako ćemo nestati? Neće to biti ništa spektakularno niti golim okom vidljivo. Malo po malo ćemo se gasiti, iseljavati, dok će paralelno teći proces zamjene stanovništva. Pa će doći neki novi klinci. Koji neće govoriti kao mi, misliti kao mi, vjerovati kao mi, biti kao mi. Šumama, betonu, rijekama i moru će biti svejedno. Vjerojatno i našoj djeci. No grobovima naših predaka, neće.
Scenarij potpunog demografskog sloma Hrvata u BiH svakako ne mora nužno biti jedina stvarnost koja nas čeka. No, svakako je kucnuo zadnji čas da se poduzmu konkretni potezi. Ključno što trebamo shvatiti je da postojeći status quo odgovara očito svim političkim elitama u BiH. Kao i međunarodnoj zajednici, na čiju intervenciju Hrvati više ne mogu čekati. Zašto? Zato što će protok vremena upravo riješiti situaciju koju do sada nitko nije uspio riješiti. Samo što će to "rješenje" ići na uštrb Hrvatima iz BiH. Ali i generalno svakom "malom čovjeku" u BiH. Ipak da ne relativiziramo, pravi gubitnici su Hrvati Bosanske Posavine i Hrvati Srednje Bosne. Oni su ti koji najbržim tempom iseljavaju i oni su ti koji trebaju nestati tiho i neprimjetno.
Bošnjačke političke elite igraju na kartu biologije, srpske političke elite igraju na protok vremena, kako bi se učvrstio položaj Republike Srpske, dok Hrvati zapravo nemaju nikakvu strategiju (M. Marić, 2019.). Neki će reći da je hrvatska strategija u BiH zapravo "spasiti" Hercegovinu.
I dok Hrvati gledaju u "Zlatno tele EU", Bošnjaci natalitetom rješavaju bh. pitanje, a Srbi ukopavanjem u rovove svoje "države unutar države".
Da se razumijemo, malog čovjeka se ni na jednoj strani ništa ne pita. Pa će iseljavanje jednakim tempom teći i kod Bošnjaka i kod Srba i kod Hrvata. Samo što se kod Bošnjaka i Srba ima tko iseliti. Njih ima, ima tko otići. Kod nas nema.
I još jedanput da ponovimo, ovakav razmjer iseljavanje se događa prvi put u poznatoj povijesti. Nikada nezadovoljne mase nisu mogle otići. Morale su ostajati i boriti se ili povinuti se pred režimom koji ih ugnjetava. Danas prvi put ne moraju.
