Priča o Milanu Vučiću, danas uglednom poslovnom čovjeku iz Australije, počinje u njegovom rodnom Ogulinu.
Još tijekom srednje obrtničke škole, pun energije i želje za učenjem, u slobodno vrijeme popravljao je namještaj svojih susjeda u selu Ribarići.
No, netko ga je prijavio. Kod suca za prekršaje dobiva zatvorsku kaznu, ali kao maloljetna osoba oslobođen je pritvora pod uvjetom da više neće ponoviti takvo djelo.
Nakon završetka škole i kratkog zaposlenja sa skupinom mladića odlazi prema Italiji, točnije "bježi preko granice". Tad biva smješten u izbjegličkom logoru gdje traži odobrenje za rad na obližnjem poljoprivrednom gospodarstvu.
Bio je sretan što mu se želja ostvarila. Međutim, kad se vratio u logor dočekala ga je obavijest: "Ako hoćete otići u Australiju, odluku morate donijeti što prije i već ujutro krenuti na put".
Pruženu priliku ne odbija, nego odmah javlja vlasniku imanja kako sutra neće doći na posao.
"Kad se smjestite u Australiji, pošaljite mi svoju adresu pa ću vam dostaviti zarađeni novac", rekao mu je vlasnik.
Milan pun veselja tome i ne pridaje posebnu pozornost, ali kasnije će se prisjetiti dobrog gospodina koji mu je ipak poslao pismo s čekom.
Oba papira čuva i danas, jer kako kaže, oni svjedoče o poštenju čovjeka u to vrijeme.
Nakon 35 dana putovanja brodom, u Melbourne dolazi 1960. godine. Željan životnih izazova zapošljava se u jednoj stolarskoj tvrtki. "Zanat mi je omogućio da odmah započnem s radom", često kaže.
U međuvremenu postaje poslovođa, uči proizvodne zahvate i napreduje. Upoznaje i jednog Australca s manjom stolarijom za kojeg radi u slobodno vrijeme.
Ubrzo stječe povjerenje i partnerstvo. Nakon tri godine predanog rada, Milan postaje vlasnik stolarije koju širi i obnavlja. Zapošljava i 70 ljudi.
Bavi se uvozom drveta te stakla iz Malezije, a tvornicu usmjerava na proizvodnju vrata i prozora.
U godinama koje su uslijedile ulagao je u infrastrukturu i izgradnju poslovnih prostora za druge tvrtke. Danas je vlasnik oko 30 takvih građevina.
Ne zaboravlja ni nove hrvatske iseljenike. Često su ga znali zvati iz zračne i morske luke kako bi im pomogao da ostanu u Melbourneu. Zaposlio je mnoge.
Za svoj uspješan rad primio je brojna priznanja. Najdraže mu je od australskog premijera i pape Benedikta XVI.
U papinom blagoslovnom pismu stoji: "Za potporu potrebitih, siromašnih i nesposobnih članova našeg društva".
S humanitarnim akcijama nikad nije stao. Jedan je od utemeljitelja centra "Watch" za smještaj i dnevni boravak osoba s posebnim potrebama u Melbourneu.
Bio je i veliki donator sirotištima u Oborovu i Brezovici. Njima je poklonio dva vozila za prijevoz invalida u vrijednosti od 450 tisuća kuna.
I danas održava dobre odnose sa spomenutim institucijama, a neke od njih je i ugostio u Australiji.
"Nije mi cilj isticati sebe, nego da drugi ljudi saznaju za sve to kako bi i oni nekome pomogli. Želio bih da školarci posjećuju domove te da narod zna kako i oni postoje", rekao je Vučić u jednom razgovoru za Glas Koncila.
>> Tužan početak, ali i završetak života
>> Hrvatska bratska zajednica u Vukovar šalje 25 tisuća dolara
>> Pittsburgh kao hrvatska metropola
>> Bože, je li ovdje ikad zakoračila hrvatska noga?
