Naša djeca iz Podunavlja u tim sirotištima bila su žrtve manipulacije. Naime, stariji su ih uvjerili da su ih roditelji namjerno napustili. Mališani su tako vjerovali da su njihovi roditelji bili teški fašisti, dok se zapravo većina njih bavila poljoprivredom.
Propustili ste drugi dio priče? Pročitajte na linku dolje...
Kada su se neka od te djece ponovno sastala sa svojim roditeljima, ona koja su bila uspješno izmanipulirana pljunula su na roditeljska lica i odbila poći s njima.
Vratimo se priči o Helgi i Erici, izvorno iz Velike Grede, koje smo ostavili u dva sirotišta u Makedoniji. U međuvremenu je njihova majka puštena iz Staljinova logora 1947. godine i prebačena vlakom iz Rusije više mrtva nego živa u istočnu Njemačku. Uspjela se provući s istoka i stići u Zapadnu Njemačku, a posljednjom snagom praktički je puzala preko granice na slobodu.
Tražila je posao kao domaćica, ali budući da je Bavarska već bila preplavljena izbjeglicama, ni jedna obitelj nije ju prihvatila, pa je pronašla posao na farmi u Württembergu. Najprije je stupila u kontakt s Crvenim križem i doznala da je njezin brat u Kanadi već pokrenuo potragu za djevojkama.
Danas znamo da je više od pet tisuća djece ponovno spojeno sa svojim obiteljima. Isto toliko je spašeno, a šest tisuća je onih koji su umrli od ukupno 45 tisuća djece Folksdojčera. A ostali? Prisilno je asimilirano njih između 30.000 i 34 tisuće.
Prolaskom kroz Makedoniju možda ćete se iznenaditi kada vidite osobe plave kose. Ti ljudi moraju se zapitati o svojem podrijetlu. Jesu li ikada primili izvornu potvrdu o rođenju? Znaju li svoja prava imena? U bivšoj Jugoslaviji još uvijek ne govore o toj djeci, kao da se to nikada nije dogodilo. Dr. Vladimir Geiger iz Zagreba hrabre je duše jer je objavilo nekoliko članaka i knjiga o toj izgubljenoj djeci. Ali moramo učiniti više!
Ovo je sjećanje Katharine Sesko, udane Mandela iz Sekitscha, koja je bila smještena u logor Rudolfsgnad (Knićanin): "Nakon što je logor zatvoren, moja baka dobila je dopuštenje za povratak u Sekitsch. Mogla bih je posjetiti tijekom praznika. Otac se vratio iz koncentracijskog logora 1949. godine i ostao u Sekitschu sve do 1951. U međuvremenu, majka je došla iz ruskog radnog logora u Salzburg. Pomogla nam je da joj se pridružimo te godine."
Erika i Helga ponovno su se spojile s majkom preko Crvenog križa. Uz pomoć ujaka iz Kanade i njihove majke iz Njemačke, trebalo je sedam godina...
Helga je to opisala ovako: "U proljeće 1951. Erika i ja ponovno smo bile u Kumanovu s ciljem da se prebacimo u Njemačku kako bismo se susrele s našom majkom. Nakon formalnosti u Beogradu, ukrcane smo na vlak. Dobile smo kaput i mali kovčeg. Ne znam kakav je bio sadržaj tog malog kovčega i kako se sjećam, nikad to nisam provjerila. S nama je bio muški pratitelj, ali nismo razgovarali niti nam je objasnio kamo idemo. Bile smo prestrašene od uniformiranog časnika koji nam se približio za vrijeme kratkog zaustavljanja na nekom graničnom prijelazu. Erika i ja nikada nismo govorile o onome što očekujemo, bile smo ''stranci'' jedna drugoj. U travnju 1951. stigle smo u centar za izbjeglice u njemačkom Kornwestheimu gdje su nam rekli da će nas majka pokupiti. Ni Erika ni ja nismo bile sretne, uzbuđene ili tjeskobne. Postojalo je samo 'prihvaćanje' i sumnja. Kada se mama pojavila, bile smo bez emocija i imale smo osjećaj razdvojenosti. Ništa nam nije značilo! Vjerujem da je to zbog svih tih godina gdje nam nije bilo dopušteno ispitivati ni pokazivati emocije. Napravili biste ono što su vam rekli bez propitivanja. Bile smo zabrinute oko napuštanja sirotišta. Kako se to više nije moglo odgoditi, jer ste se, naposljetku, osjećali sigurno u zatvoru ovog zatvorenog logora".
Erika se prisjeća: "Roditelji su bili na podiju, dok su djeca čekala da se njihova imena prozovu".
Na kraju su samo Erika i Helga stajale držeći se za ruke, a na podiju su bile dvije žene. Jedna je bila izuzetno mršava, a druga upravo suprotno od toga. Devetogodišnja Erika tiho je molila za korpulentnu majku, jer ako je tako dobro uhranjena, sigurno je iz Amerike.
Ispalo je da je njihova majka mršava, a druga dama seljakinja koja je pomogla majci da ih pokupi svojom zapregom. Dok su bile u kolima, obje djevojke dobile su veliko pecivo, nešto što nikada nisu vidjele niti su znale što bi s tim. Okus je bio slan, pa Helga šapne Eriki na makedonskom jeziku: "Bacimo to, žele nas otrovati!"
No, uskoro su otkrile da je njihova majka vrlo ljubazna, topla i brižna osoba. Naučile su je voljeti i poštovati.
Za nas Folksdojčere oni mladi ljudi koji još uvijek nisu pronađeni, izgubljeni su zauvijek. Mogu biti izgubljeni, ali nikada neće biti zaboravljeni.
Makovi od Elizabeth B. Walter
U svojoj knjizi Barefoot in the Rubble autorica Elizabeta B. Walter opisuje svoj crtež iza bodljikave žice: "Ono čega se dobro sjećam bila je velika livada ispunjena makovima. Bilo je to more crvenog cvijeća koliko su mi oči vidjele, vjetar je plesao među njima i učinio ih živima. Htjela sam biti s makovima. Htjela sam ih ubrati i biti jednako slobodna poput vjetra. Ali jedna ograda od bodljikave žice zatvorila me u dvorištu koncentracijskog logora. Ovdje ne raste cvijet. Previše je ljudi izgubilo tlo. Ispod mojih golih stopala ni kukolj nije imao prilike rasti. Sjećam se uglavnom igranja u stražnjem dijelu dvorišta. Ostala sam udaljena od partizana koji je čuvao ulazna vrata logora. Njihove tamne oči i brkovi su me plašili. Njihove duge bajunete virile su iza njih, kao da su izrasle iz njihovih tijela. Ako su me gledali, ponovno sam išla natrag u logor. Bojala sam se da će doći i odvesti me u noći, kao kad su nas doveli na ovo strašno mjesto".
Uredila: Cornelia Brandt, pripremio: Željko Hamata, urednik projekta: Ivan Ril
Povijest se ponavlja, država ozakonjuje ideologiju da može manipulirat našom djecom, lažnim lažima stvara svog čovjeka. Plenković karika u lancu..