Moja Hrvatska
Naslovnica Priče

Kako je tambura došla u Melbourne

Prespavao sam tu noć kod vlč. Ivice, a drugo jutro, vozeći njegovog Forda, prvi put u životu po lijevoj strani, kroz gusto središte Melbournea, jedva živ stigao u Sunshine
25. kolovoza 2019. u 13:17 0 komentara 114 prikaza
Foto: Pixabay

U Redakciji muzičkog programa tadašnje TV Zagreb susretao sam mladića Raimonda Ruića kojeg smo znali kao bas-gitaristu iz krugova rock-glazbenika i jednog dana sam čuo da se iselio u Australiju i tamo zasnovao tamburaški orkestar. 

Hrvatska škola Bartol Kašić Ako se nešto na tom području uskoro ne učini, počet će polagano izumiranje australskih Hrvata

Igrom slučaja, našao sam se baš tamo gdje je on stao. A počelo je ovako: 

"Halo...", zazvoni telefon u zagrebačkom Ladu. "Ovdje je Mato Križanac, svećenik iz Melbournea u Australiji... Trebao bih ravnatelja Lada...", orio se glas u slušalici da ga se moglo čuti i izvan sobe. 

"Halo, dobili ste Lado... Čekajte malo, pozvat ću našu tajnicu, ja sam slučajno tu u sobi... Inače sam plesač, a ovo je kancelarija... Evo, sad će ona".

"E... A ja baš trebam plesača za folklor koji bi našu mladež malo naučio plesati hrvatski folklor, ima puno djece koja bi htjela plesati i svirati".

"A odakle su djeca?" 

"Ma znate, djeca su ovdje rođena, u Australiji, a roditelji su iz cijele Hrvatske. Najviše ih je iz Bosne", nastavljala se grmljavina. 

"Što će mu telefon", pomisli u sebi njegov zagrebački sugovornik: "Mogao bi samo otvoriti prozor". 

"Evo, ja sam iz Rame, a ima ih... Tri su hrvatske župe".

"Iz Rame...? Pa i ja sam iz Rame... Vladimir Kuraja, sigurno ste čuli za Kuraje?" 

"Čuo sam, čuo za Kuraje... Ma vidi, koja slučajnost". 

"Znači, u redu je za ples, a ima li koga za glazbu?" 

"Ima, ima, pitat će ga on pa će javiti, uostalom, evo njegovog broja pa ga ti, Mato, pitaj sam, on je već bio više puta, Božo mu je ime, Božo Potočnik". 

"A znam za Božu, a ti, Vlado, ma kako naletim na Ramljanina, pa ’ko bi rek’o... Da, nazvat ću Božu, znam ja za njega, bio je u Sydneyu, da, da znam... Daj mi broj..."

Zaorio je Matin glas i u mojem stubištu pa eto ti nas dvojice u Melbourneu... U automobilu vlč. Mate. Prema glasu, očekivao bih grdosiju od čovjeka, a ono... Neki mali, crni, ali po temperamentu, pravi mitraljez. Vozeći kroz gužvu od automobila, naziva on telefonom moju Anđelu u Zagrebu i javlja da smo sretno stigli u Melbourne... Upoznajemo i druge svećenike: Ivicu Zlatunića iz župe u Springvaleu, Josipa Vranješa iz velike župe u Sunshineu... Pa ne znam više jesam li u Hrvatskoj ili Bosni, ili možda ipak u Australiji. 

Koliko se sjećam, najprije smo se zadržali u Clifton Hillu kod Mate, a zatim otišli u Sunshine, na sastanak s našim potencijalnim pitomcima. Gomila mladih, viču i skaču, ne vide nas i ne čuju, lijepo im je što su zajedno. Miješaju se dječji glasovi s onima iz puberteta što mekeću dok se smiju... Što da radimo, kako da ih podijelimo i organiziramo rad! 

Hrvati u Australiji Djeca su hrvatskih roditelja, govore međusobno samo engleski. Čija će kasnije biti, Bog zna!

Od orkestra Raimonda Ruića ostale su navodno tambure na nekom tavanu, cijela gomila, njih 50-ak, rekoše mi. Uzesmo dva stola, svak na jedan kraj dvorane i po stolicu. Papiri, olovke... Pišemo imena... Ovdje za glazbu, tamo ples... Krene trka i komešanje, tko će kamo... Nastala su dva poduga reda pred stolovima. Zabilježim ime pa gledam u prste budućeg tamburaša... Ti ćeš bisernicu, to je ona najmanja, ti brač... A što bi ti?

Jedan mali hoće svirati bas i – gotovo, a vidi koliki mu je stas, mala ruka, kud ćeš, dijete, baš na najveće glazbalo? Dobro, vidjet ćemo, možda se mali i predomisli... Guranje pred stolom... Neće biti dosta tambura... Trčanje u red pred Kurajom, tamo ima mjesta... Onda ćemo plesati, ionako ne znam note... Za ples ne trebaju note... Neki su se već umorili i posjedali po podu... Roditelji su nestali i skupili se u krug blizu šanka... Neka djeca uživaju malo sama, što ćemo im mi... Šank nije teško otvoriti... 

Kuraja je dijelio djecu u skupine, a ja još nisam ni vidio tambure. Nisu ovdje nego ko vlč. Ivice u Springvaleu... Sutra. Kojem sistemu pripadaju, tko ih je izradio i u kakvom su stanju?

Drugo jutro vlč. Josip vozi me u Springavale do Ivice da vidim tambure, 50-ak kilometara, kroz srce grada. Kad sam vidio tambure, pomislio sam u sebi – blago si ga Raimondu Ruiću ako je uspio nešto napraviti s tim instrumentarijem. Glazbala su izgledala kao da se njima ratovalo. Nije me više ni zanimalo tko ih je sve izradio jer su bila zbrda-zdola... Žice, koje su još ostale na njima, bile su zahrđale, vijci oštećeni, vratovi savijeni... Kad sam ih sve razgledao poslagane na tlu, prišao mi je vlč. Ivica i predstavio onižeg gospodina kao stolara koji će mi pomoći da osposobim glazbala za sviranje. I tada je počelo... 

Od jednog do drugog... Spretan i vrlo dobrohotan stolar doista je napravio čuda. Najteže je bilo sa žicama koje su nedostajale. Trebalo ih je hitno dobaviti ali – prije toga, morao sam se odlučiti kako naštimati ta glazbala jer je o tome zavisila i debljina i dužina žica. Dilema do dileme. U hrvatskoj tamburaškoj praksi više sistema ugađanja, ali tambure su, kakve takve, već tu. 

Svako odstupanje od ovog što imamo, značilo bi nove troškove s kojima nitko nije računao. Od mene se očekivalo da djeca u dva orkestra (u Sunshineu i Springvaleu) prosviraju dok i ples bude donekle spreman. Trebalo je dakle iskoristiti početno oduševljenje djece i u zajedničkom radu, učenju nota i svladavanju vještine sviranja na derutnim glazbalima što prije doći do nekog rezultata. Uostalom, bilo je tu i starijih, ozbiljnijih koji su htjeli svirati. Ostavio sam tako praktičniji G-sustav. 

Sunshine Kako su Hrvati napravili presedan u Australiji: Ovo je jedinstven slučaj neke etničke zajednice

Prespavao sam tu noć kod vlč. Ivice, a drugo jutro, vozeći njegovog Forda, prvi put u životu po lijevoj strani, kroz gusto središte Melbournea, jedva živ stigao u Sunshine. Krenuo sam sa svim elementima glazbe istodobno: verbalno (tumačenjem), vizualno (note na ploči) i praktično (s glazbalima u rukama)... Ah, i s pjevanjem plesača. I sve se to događalo gotovo istodobno. U amaterizmu, gdje rezultat ovisi o dobroj volji i raspoloženju sudionika, vještina voditelja presudna je za uspjeh. 

Nema predaha ni u odmoru, nema ni minute bez akcije, ne možeš skinuti osmijeh s lica niti da mišiće opustiš, ne možeš kao voditelj sjesti jer će djeca odmah leći... Moraš ih angažirati do kraja da im ne bude dosadno. Svaka je proba kao javni nastup pred publikom, svaki je javni nastup pred publikom – kao pitanje života. Zahuktao se rad, zaredale su probe i s plesačima, nisam prestajao pisati note preko dana i fotokopirati za svakog svirača ponaosob. 

Cjelina folklornih sadržaja mogla se već nazrijeti kad su mladi plesači prvi put odjenuli narodne nošnje. Uzbuđenju nije bilo kraja. I tako je došlo do prvog nastupa – pred roditeljima... Mladi svirači osjetili što je to trema, kakav je to osjećaj između straha i radosti, između želje za pokazivanjem i uzbuđenja zbog neizvjesnosti, što će mama, što će tata... 

 

Odjedanput gle čuda, mišljenja roditelja postaju jako, jako važna... Dvorana Katoličkog centra u Sunshineu bila je spremljena: prazan prostor za plesače i orkestar, okrugli stolovi unaokolo, bar je već u punom pogonu, stižu pečenja na stolove: ćevapi, krmenadle, toče se pića... Gledatelji, od kojih je polovica okrenuta leđima, raspričala se... O svemu, po praznom se prostoru "lovice" igraju oni najmanji koji još nisu za folklor pa trče, ciču i vrište, kližu se po parketu, uzalud zovu mamu, tatu da ih gledaju... Pravi dernek! Pa i to je folklor... 

Scenu ispunjavaju svirači i plesači, počinje svirka, pjesma i ples. Žamor gladne roditeljske populacije ne prestaje, kucaju vilice i noževi, zvekeću čaše... Svi se vesele, svatko nečem drugom. Glavni događaj večeri za njih dolazi doduše nešto kasnije, poslije njihove djece – tombola, ali i nastup mlade folklorne skupine dobra im je prilika da malo popričaju i nasmiju se oko stolova, pa nismo se vidjeli već dvije nedjelje, a toliko se toga dogodilo otada, te vratio se netko iz Hrvatske, te otišao, a nije se ni javio...

Neka djeca samo plešu, vidi kako su zgodni ti naši malci. Žamor je prestao u dubokoj noći kada su se svi već razišli. A nakon dva mjeseca rada doznali smo da će doći kardinal Kuharić u posjet župama u Melbourneu. Spremamo pjesme za mise koje će uzoriti održati u sve tri župe. Spajam dva orkestra u jedan. Pedeset svirača s tamburama! Produžujem boravak za mjesec dana. Ovako dugo još nisam bio odvojen od svoje obitelji u Zagrebu. Pola godine, dugo je! Dugo, ali nezaboravno... 

Tako su se rasplesala i rasvirala dva nova folklorna ansambla u Melbourneu: Hrvatska zora i Zvonimir. A dosta njih, još uvijek pleše. Sljedeće sam godine došao sa svojom suprugom Anđelom, jednom od prvih umjetnica zagrebačkog Lada, osobom koja nije više živa, a ostavila je kroz Lado i Ladarice dubokog traga u folklornoj umjetnosti hrvatskog naroda, no to je već druga priča koju ću vam jednog lijepog dana ispričati ako mi Bog dade toliko zdravlja i bistre pameti. 

Dolazila je i Đurđica Šuster, članica Lada i Ladarica. Dočekali smo s programom i prvog predsjednika Hrvatske, dr. Franju Tuđmana i primili njegova čestitanja. No, zasad samo ovo – pomaknuli smo i unaprijedili izražavanje tradicijskih vrijednosti svog naroda u dalekoj tuđini i potaknuli razmišljanja o nama kao narodu i pojedincu, o našoj hrvatskoj naslijeđenoj tradiciji, o vremenu u kojem živimo. 

Izgradnja crkve Svetog Duha Unatoč svim nemirima, Hrvatska katolička zajednica u Springvaleu uspjela je očuvati svoj centar

Folklor nam je trebao kada smo bili ugroženi i on je bio nacionalni zaštitni znak našeg identiteta. Sada to više nismo, ali nam legitimacija i dalje treba u multikulturi. Kako bi nas prepoznali bez nje? Kako bismo zaslužili poštovanje naših australskih sugrađana koji pripadaju nekoj drugoj kulturi ako bismo zapustili svoju vlastitu? Ne daj nam, Bože, takvo siromaštvo pameti! Naši su nam stari namrli toliko bogatstvo duha, pa zar da sad ne znamo što ćemo s njim? Htio, ne htio, sve vas volim!


"Ruka Gospodnja bijaše nad njima" o 50 godina pastoralne skrbi među Hrvatima Melbournea, 2014.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.