Prošle godine u Los Angelesu premijerno je prikazan film "Mia, a Dancer’s Journey" koji govori o životnom i umjetničkom putu Mije Čorak Slavenske.
Dokumentarac o slavnoj Brođanki, nakon deset godina snimanja, na velikom platnu oživio je njezinu maestralnu plesnu umjetnost. I ne samo to, nagrađen je na 67. dodjeli Emmyja.
Nagradu su primili producenti Ted Sprague, Kate Johnson i Brenda Brkusic u ime umjetničine kćeri, Marije Ramas.
Kći, rođena u braku s austrijskim politologom Kurom Neumannom, film o majci temelji na Mijinoj (neobjavljenoj) autobiografiji.
Film je ove godine dobio i nagradu na 66. godišnjem natjecanju "Golden Mike" koju dodjeljuje Udruga radijskih i televizijskih novosti, a osvojio ju je u kategoriji najboljeg dokumentarnog filma.
Iz rodnog Broda na Savi Mia Teodora Dragica, kći mr. Milana Čorka i Hedvige Čorak rođ. Palmer, preselila se 1917. u Zagreb.
U brodskom Hrvatskom domu 1929. nastupala je kao već afirmirana balerina, a 1934. postala je primabalerina.
Bila je prva primabalerina Hrvatica u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu.
Novine su sredinom tridesetih o njoj pisale hvalospjeve.
Slavenska se u svijetu baleta probila na plesnoj olimpijadi u Berlinu 1936., no svoj pravi međunarodni debi imala je u Parizu 1938.
Poznata je i po nastupu u filmu "La Mort du Cygne" (Smrt labuda) iz 1937. koji je postigao veliki uspjeh u SAD-u pod naslovom "Ballerina".
U Ameriku je došla s Ballet Russe de Monte Carlo, pedesetih je imala i svoju trupu (Slavenska-Franklin Ballet).
Plesala je sve poznate baletne uloge, no zauvijek će biti zapamćena njezina interpretacija Blanche DuBois u "Tramvaju zvanom žudnja".
U New Yorku je 1960. otvorila vlastiti plesni studio. Devet godina poslije preselila se u Los Angeles gdje je predavala balet na Kalifornijskom institutu za umjetnost.
Jedna od triju najvećih balerina 20. stoljeća preminula je 2002. u Kaliforniji.
Urna s njezinim posmrtnim ostacima prenesena je na zagrebačko groblje Mirogoj 2005. godine.
Premda je u svijetu postigla veliki uspjeh, o njoj se u domovini malo ili uopće nije govorilo.
Dokaz da Hrvatska ipak nije zaboravila svoju baletnu zvijezdu međunarodno je natjecanje u Zagrebu koje nosi njezino ime.
Na natjecanju se dodjeljuje i Nagrada "Slavenska Dance Preservation" pod pokroviteljstvom Marije Ramas.
Godine 2004. u zagrebačkom HNK premijerno je prikazan i prvi hrvatski dokumentarni film o Miji Čorak Slavenskoj "Slavenska nostra" koji je režirao Jakov Sedlar.
Dokumentarac u trajanju od 45 minuta sniman je četiri mjeseca prije smrti umjetnice, u Los Angelesu.
Iste godine predstavljena je i monografska knjiga "Mia Čorak Slavenska" dvoje autora - Maje Đurinović i Zvonimira Podkovca.
Plesna publicistkinja Đurinović najbolja je domaća poznavateljica imena i djela Slavenske.
Desetljeće nakon toga "Mia Čorak Slavenska - mjesta i putovi", fotomonografija u elektroničkom obliku poznatoga brodskog novinara i publicista Stribora Uzelca Schwendemanna, predstavljena je u sklopu manifestacije "Dani plesa" 2014.
Godinu 2016. osječka Umjetnička akademija proglasila je Godinom Mije Čorak Slavenske, čemu se priključio i njezin rodni grad.
Diana Šimurina-Šoufek
Matica
