Mirko i Stjepan Seljan poznati su kao istraživači afričkog i južnoameričkog kontinenta, koji su upoznali desetke zemalja, naroda, jezika i kultura. Bili su vrsni geolozi, geografi, arheolozi, etnolozi, sociolozi, povjesničari i političari.

Na svoja svjetska putovanja krenuli su 1899. prema Africi. Preko Egipta, Sudana, Jemena i Somalije stigli su do Adis Abebe, glavnog etiopskog grada, gdje su se upoznali s etiopskim carom Menelikom II. 

Nakon što je shvatio da bi mu široko obrazovana braća Seljan mogla pomoći u modernizaciji države, nagovorio ih je da preuzmu titule časnika i instruktora u etiopskoj vojsci, a nedugo zatim car ih je imenovao upraviteljima južnih etiopskih pokrajina. 

Braća su se bavila kartografiranjem, organizirala su gradnju putova, mostova i naselja (jedno je nazvano po njima – Seljanville), a obavili su i prva temeljita geomorfološka i klimatološka istraživanja pa ih mnogi smatraju jednima od utemeljitelja moderne Etiopije, gdje su sedam godina provodili reforme. 

Nagrađeni najvišim etiopskim odlikovanjima, u Europu su se vratili 1902. te su održali niz predavanja o svojim afričkim iskustvima. 

Već sljedeće godine uputili su se u Južnu Ameriku, gdje su utemeljili društvo La Mission Cientifica Mirko y Stevo Seljan, koje je organiziralo njihove mnogobrojne ekspedicije. 

Najprije su istraživali brazilske rijeke. Nastojeći pronaći način kako spojiti Amazonu s obalama Tihog oceana, Seljani su između 1909. i 1911. napravili nekoliko ekspedicija po Čileu, Peruu i Boliviji, gdje su obavljali geografska, geološka, etnološka i arheološka istraživanja. 

Godine 1912. braća su se razdvojila. Mirko je s ekspedicijom pošao u središnji Peru, u neistražena područja tropskih prašuma, a Stevo se uputio prema Sjedinjenim Američkim Državama, kako bi osigurao financijsku potporu za nova istraživanja. 

Godinu dana poslije Mirku se gubi svaki trag u zabačenim prašumama, a sumnjalo se da su ga ubili nezadovoljni Indijanci iz pratnje ili pljačkaši (jedna od teorija tvrdi da je pronašao skriveno blago). Sljedeće godine Stevo je pronašao njegove posmrtne ostatke u peruanskim prašumama. 

2

Split, 1855. – Washington, 1921.

Hrvatski iseljenik bio je začetnik masovne eksploatacije nafte u Teksasu, a uvršten je i među 200 najzaslužnijih Amerikanaca

3

Požega, 1863. – Kreševo 1918.

Kako je Hrvat tijekom svoje afričke ekspedicije imenovan glavnim povjerenikom za istočni Kongo

Nakon što je u SAD-u održao niz predavanja o stanovnicima brazilskih i peruanskih prašuma, u brazilskoj državi Minas Gerais, pronašao je bogata nalazišta manganove i željezne rude. Do kraja života bavio se njihovim iskapanjem.

Njihovo najvažnije djelo je El Salto del Guayra objavljeno 1905. u Buenos Airesu. Njihova bogata ostavština dijelom se čuva u Etnografskom muzeju u Zagrebu i Gradskom muzeju u Karlovcu. 

Pokušavajući objasniti motive svojih putovanja, braća Seljan su zapisala u svoj dnevnik: "Imade navada u ljudskom životu, kojih se čovjek ne može riješiti, koje imadu upliv na živce, kao na morfinistu morfijum i na pušača duvan. Jedna od takvih navada jest i nagon za putovanjem, čežnja za širokim svijetom, za prouku dalekih i nepoznatih krajeva". 

Mirko (Karlovac, 1871. – Peru, 1913.) 
Stjepan Stevo (Karlovac, 1875. – Ouro Preto, Brazil, 1936.) 

Poslodavac traži radnika sa SSS i nudi 1700 eura plaće