Moja Hrvatska
Naslovnica Priče Večernjakova iseljenička turneja: Chicago

Otkidali su od svojih obitelji da bi se održali

Centar, koji je nekad bio prodavaonica, danas krasi dvorana za 550 uzvanika s vlastitom kuhinjom, kafićem i parkiralištem. U njemu ne slave samo Hrvati, već se iznajmljuje svima koji žele
23. svibnja 2016. u 12:21 4 komentara 2285 prikaza
Hrvatski kulturni centar
Foto: Matej Pavelić
Pogledajte galeriju 1/14

Ono što su Hrvatima u domovini škole, knjižnice, sportske dvorane, restorani i prostorije za druženje, njihovim sunarodnjacima u Chicagu je - Hrvatski kulturni centar.

Ovdje se ponovno rodilo sve ono što iz zavičaja nisu mogli ponijeti sa sobom. Ovdje su potisnuli emocije i nastavili tradiciju... Dobro došli u njihov najintimniji kutak!

Centar nije samo pomogao Hrvatima u očuvanju kulturne baštine. On ih je saslušao, odredio, motivirao, naučio, zaposlio, zabavio, vjenčao i održao.

U nastavku ćemo vam pokušati prenijeti nekoliko obiteljskih priča s jednog mjesta, jer kao što se osjećaji ne mogu prepričati, tako se život ne može vidjeti unaprijed, nego unatrag.

Hrvatski kulturni centar | Autor : Matej Pavelić Foto: Matej Pavelić

"To je naš drugi dom. Svatko se ovdje osjeća dobro, kao da je u svojoj kući", kroz suze kaže Nada Vasilj, izvršna direktorica Ureda Hrvatskog centra.

Jedan od pokretača centra, koji je kasnije bio i njegov dugogodišnji predsjednik, prisjeća se samih početaka.

Hrvatski kulturni centar | Autor : Matej Pavelić Foto: Matej Pavelić

"Prije osnivanja počeli smo s misijom. Tad su s nama bili svećenici Eterović i Dugandžić. Otac Eterović shvatio je kako na sjever Chicaga, u to vrijeme najbolji dio grada, dolazi sve više Hrvata i da bi ih nekako trebalo organizirati. Prvo smo se okupljali u podrumu jedne kuće. Što smo se više družili, dolazilo je sve više ljudi i tad se rodila ideja o vlastitom centru", otkriva Zlatko Ziman.

Bilo je to 1974. godine kada je 137-ero Hrvata odlučilo dio obiteljskog budžeta dati za kupnju ovog objekta. Njihova imena s pločicama i danas stoje na glavnom ulazu. Mnogi su već pokojni, ali živa je Lucija Vučićević.

Hrvatski kulturni centar | Autor : Matej Pavelić Foto: Matej Pavelić

"Nisam se ništa bojala ni sumnjala, jer mi smo takav narod, volimo imati nešto svoje. Dosta smo se žrtvovali, ali sve je bilo dobrovoljno. Ovdje smo svi zajedno", ističe naša sugovornica.

"Sjećam se kako smo kao djeca trčali i nismo razumjeli smisao Hrvatskog kulturnog centra. Vidjeli smo samo nekakvu praznu i neurednu trgovinu bez hrane. Bilo nas je malo sram tih skromnih početaka, no sada smo jako ponosni kako se naša zajednica razvila i došla do brojnih programa", priznaje Ana Vučićević Rožanić.

Ivan Tomić za predsjednika je izabran 2014. godine. Ovaj čikaški odvjetnik do kraja svog mandata planira kupiti veću zgradu i proširiti sadržaje kako bi dodatno motivirao mlade. Otkriva nam i da vremena više nisu kao prije četiri desetljeća.

Hrvatski kulturni centar | Autor : Matej Pavelić Foto: Matej Pavelić

"Teško je. Mladi ovdje imaju puno obveza. Dolaze dok ne nađu ženu, a kad je nađu onda se više ne vraćaju".

Centar, koji je nekad bio prodavaonica, danas krasi dvorana za 550 uzvanika s vlastitom kuhinjom, kafićem i parkiralištem. U njemu ne slave samo Hrvati, već se iznajmljuje svima koji žele.

Hrvatski kulturni centar | Autor : Matej Pavelić Foto: Matej Pavelić

A kad neki od brojnih članova zajednice požele promijeniti adresu, najkasnije do ponoći već se vrate u svoj drugi dom.

"Ljudi nekad vole malo promijeniti, ali nigdje nije ugodno kao ovdje. Ovo je dom našeg doma. Ovdje se tako lijepo i ugodno osjećamo, i stvarno volimo svoj centar", tvrdi Nada Vasilj.

"Kada se moja kćer bude udavala, pravit će svatove u njemu", ističe Ana Vučićević Rožanić.

Hrvatski kulturni centar | Autor : Matej Pavelić Foto: Matej Pavelić

"Nama koji smo došli iz Hrvatske centar puno znači. U njemu dijelimo sretne i tužne trenutke. Pogotovo mi znači sada kad imam svoju djecu jer ona idu u američke škole i druže se s američkim prijateljima. Lako bi mogli zaboraviti što je to hrvatsko porijeklo", priznaje Vlatka Klarić.

Ali neće. Za to se brinu članice centra koje djecu uče hrvatski jezik, ples i tamburicu.

Hrvatski kulturni centar | Autor : Matej Pavelić Foto: Matej Pavelić

U strogom središtu Chicaga od 1979. godine nije se prestala vrtjeti gramofonska ploča koju je netko ponio iz zavičaja. Druga generacija Hrvata nastavila je puštati melodije svojih predaka pa uz slavonsku juhu, baranjske nošnje, svatovsko kolo, zagorska vina i srijemske specijalitete, nijedno slavlje ne može proći bez Ne dirajte mi ravnicu.

Hrvatska loza trenutačno broji 40-ero mladih članova koji često diraju u srce. Uz njih se veseli, ali i ponekad poželi biti sam sa svojim uspomenama. Nije rijetkost da se ode u mrak, sjedne na stube, skinu naočale, obrišu suze, a slike i godine samo prolaze.

Učiteljice Jelena Živko i Marija Fumić Skukan u centru su svakog ponedjeljka navečer. Zahvaljujući njima te mnogim drugim volonterkama, majke, očevi, bake i djedovi mogu biti ponosni.

Hrvatski kulturni centar | Autor : Matej Pavelić Foto: Matej Pavelić

"Većina mojih prijatelja iz djetinjstva sada vodi svoju djecu u centar. Žele da oni nauče svirati, pjevati i plesati kao što smo i mi naučili", otkriva Jelena Živko, učiteljica tambure.

Uz turneje po Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama, Hrvatska loza 2014. godine nastupila je i u domovini.

Hrvatski kulturni centar | Autor : Matej Pavelić Foto: Matej Pavelić

"Prošli smo put od Zagreba do Dubrovnika. Bilo je prelijepo. Djeca sve to nekako drugačije doživljavaju za razliku od mene", dodaje Marija Fumić Skukan, učiteljica plesa.

U čak 19 različitih nošnji iz isto toliko krajeva domovine oblače se članovi Hrvatske loze. Od 1977. godine o njihovom izgledu brine Marica Pavlaković.

Hrvatski kulturni centar | Autor : Matej Pavelić Foto: Matej Pavelić

"Većina djece započne pod pritiskom roditelja, no kad trebaju krenuti na fakultet, onda im bude žao jer su proveli jedan veliki dio svog života s istim prijateljima. Čak su se među mnogim generacijama stvorile i obitelji", ističe naša sugovornica, začetnica folklorne grupe koja se u šali prisjeća kroz što je sve prolazio njezin suprug, dok je ona zamišljala kako se zgodni mališani okreću, a kultura ide dalje...

"Odjedanput smo šivali tri nošnje i više nije bilo slobodnog mjesta u obiteljskoj kući. Ostao je tek jedan manji dio stola. Kad je suprug došao s posla, nazvao ga je: 'moj kutak svijeta'. Šalili smo se".

Hrvatski kulturni centar | Autor : Matej Pavelić Foto: Matej Pavelić

Pjesma i ples tek su dio programa nakon kojeg mladi odlaze u školske klupe.

Bez obzira na društvene mreže putem kojih su u svakodnevnim kontaktima s prijateljima u domovini, djeca druge i treće generacije useljenika imaju velikih problema s hrvatskim jezikom.

Prema riječima naše sugovornice, tri sata učenja tjedno nisu dovoljna. Rješenje vidi u češćim posjetima zavičaju.

Hrvatski kulturni centar | Autor : Matej Pavelić Foto: Matej Pavelić

"Velika je razlika kad smo počeli raditi i danas. Onda su to bila djeca hrvatskih roditelja, prva generacija. Svi su znali hrvatski jezik, naučili su čitati i pisati bez problema. Vraćajući se našoj unučadi, oni jedva izgovaraju neke riječi, s njima je puno teže. Za Krk kažu Kerk. Uvijek stavljaju slovo e između, kao da su Englezi, a č i ć razlika, to ne trebate pitati nikoga tko se ovdje rodio", otkriva nam Mara Puljić, učiteljica hrvatskog jezika.

A nekoć je bilo sasvim drukčije kad se u hrvatskim školama učio engleski jezik.

Hrvatski kulturni centar | Autor : Matej Pavelić Foto: Matej Pavelić

"Kad sam došao u New York i vidio toliko naše djece, rekao sam da odmah trebamo krenuti sa sustavnim učenjem. Već za dva tjedna smo imali otvorenu školu. Na satu djeca nisu smjela govoriti ni talijanski, ni hrvatski, nego samo engleski. Za 90 dana su progovorili i više ih nisi mogao prisiliti da govore neki drugi jezik", zaključuje franjevac Ljubo Krasić.

  • frend1:

    Gledam sliku iz učionoce i većina crteža grba RH počije s bijelim poljem. Lijepo li je biti neopterećen antifa-standardima

  • texas:

    Ljep pozdrav svim Hrvatima izvan svoje matične domovine,želim vam!!! nek vas Bog čuva!!!

  • lucio2:

    Treba sve biti 'sekularno', a tko voli nek ide u crkvu. Educiranim i urbanijim Hrvatima u Chicagu sve ovo sigurno zvuci previse 'ognjistarski'.