Povodom međunarodne konferencije "Iseljenički turizam. Nacionalna iskustva" koja će se održati sredinom sljedeće godine u Zadru, razgovarali smo s njezinim idejnim začetnikom Marinom Soptom.
Naš sugovornik se osvrnuo i na odjeke drugog po redu Hrvatskog iseljeničkog kongresa, komentirao je egzodus mladih, ali i pitanje – je li Hrvatska uopće spremna za potencijalne povratnike.
Kako biste saželi rezultate rada drugog Hrvatskog iseljeničkog kongresa koji je prošlog ljeta održan u Šibeniku? Jeste li uspjeli povezati iseljenu i domovinsku Hrvatsku?
Umjesto da kažem svoje mišljenje, ja ću radije iznijeti reakcije i komentare sudionika kongresa, a naročito onih koji su izlagali svoje referate. Oni su ponajprije bili više nego zadovoljni kvalitetom predavanja na kongresu. Prema njihovim riječima, kongres se u tom segmentu može usporediti s bilo kojom manifestacijom na tu ili sličnu temu u svijetu. Iznad svega, bili su impresionirani organizacijom, ali i ljepotama Šibenika koje su mogli doživjeti tijekom nekoliko dana boravka u gradu. Naročito su bili oduševljeni domaćinima, to jest gradskim vlastima, a uživali su i u dvama nezaboravnim koncertima na šibenskim tvrđavama.
Vaša izjava u jednom od naših prethodnih intervjua kako će se u Hrvatsku vratiti samo deset posto iseljenika izazvala je pravu lavinu reakcija. Stojite li i dalje pri tome?
Apsolutno stojim iza tih riječi i ne znam čemu takva reakcija. Jedno su emocije i iskrene želje mnogih hrvatskih iseljenika da se vrate u domovinu, a drugo je surovi život i mnoge objektivne prepreke s kojima je suočena golema većina hrvatskih iseljenika, a koje ih sprečavaju u nakanama da se vrate u domovinu. Kako se vratiti u domovinu nakon dva, tri ili čak četiri desetljeća provedena u iseljeništvu, gdje su rođena njihova djeca, unuci? Kako se riješiti uspješna biznisa ili pak napustiti posao bez ostvarene mirovine? Zar brojka od tristo i više tisuća potencijalnih povratnika u domovinu nije upravo to?
Takav potencijalni povratak traži i odgovore na neka pitanja?
Je li Hrvatska spremna za takav masovni povratak ili, još bolje, razmišlja li uopće naša državna vlast, bez obzira na stranačku pripadnost, o tome? Pogledamo li statističke podatke o broju hrvatskih iseljenika koji su se vratili od osamostaljenja pa do danas, otkrit ćemo poražavajuće brojke. Jesmo li to ikada u Hrvatskoj ozbiljno analizirali i napravili stručne studije da bismo ustanovili zašto je tome tako? Zašto nikada u Hrvatskom saboru nismo održali sjednicu koja bi bila posvećena samo toj tematici. I na kraju, svojim kritičarima poručujem: s članovima svoje obitelji koji su rođeni u Kanadi vratio sam se u domovinu i neprekidno nastojim upoznati, informirati, a iznad svega potaknuti javnu diskusiju o potrebi povratka što većeg broja hrvatskih iseljenika. Hrvatski iseljenici umorni su od praznih obećanja i floskula hrvatskih političara. Oni očekuju konkretne akcije koje bi ih uvjerile da državni vrh ozbiljno razmišlja i želi njihov povratak. U ovom trenutku u državnom vrhu – kako u osobi predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović tako i u predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću – hrvatski iseljenici imaju iskrene političare koji im ulijevaju nadu da će se nešto ozbiljno poduzeti u smislu poticanja njihova sve brojnijeg povratka.
Je li se nešto promijenilo nakon Drugog hrvatskog iseljeničkog kongresa?
Predsjednica Republike Hrvatske bila je službeni pokrovitelj Drugog hrvatskog iseljeničkog kongresa. Na kongresu su bili nazočni današnji predsjednik Vlade Andrej Plenković s gospodinom Stierom i generalom Krstičevićem, što je imalo velikog odjeka ne samo kod sudionika kongresa nego općenito u hrvatskom iseljeništvu. Tome valja dodati i golemu pomoć i domaćinstvo grada Šibenika, što je izvrsno odjeknulo u redovima hrvatskog iseljeništva. Također želim istaknuti da je reakcija Državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske kao i Hrvatske matice iseljenika poslije održanog kongresa bila izvanredna. Predstavnici obje institucije obećali su nam bezrezervnu pomoć u budućnosti za iste ili slične akcije, što je veliki pomak u odnosu na prijašnja iskustva.
Kako komentirate odluku Grada Osijeka o sufinanciranju povratka i posjeta njihovih sugrađana koji su na privremenom radu u Dublinu?
Imajući u vidu nezavidnu gospodarsku situaciju u kojoj se nalazi zemlja, a pretpostavljam i sam grad Osijek, ova njihova odluka nudi više simbolično značenje nego neku znatniju materijalnu pomoć. Naime, svi hrvatski iseljenici koji si mogu priuštiti da potroše nekoliko tisuća kuna doći će kući za Božić s članovima svojih obitelji i bez ove materijalne pomoći. Takva je bila reakcija i velikog broja iseljenika u Irskoj.
Što mislite o neprestanom egzodusu mladih iz domovine? Izgleda da tome nema kraja. Kako će sve to utjecati na Hrvatsku i kada će prestati?
To je nacionalna tragedija. No još više toj tragediji pridonosi način na koji se ponašaju hrvatski političari – njihovo reagiranje odnosno potpuno ignoriranje ovog problema.
Što bi trebali napraviti?
Umjesto da zovnu na uzbunu, da dignu na noge državni aparat, pozovu sve institucije uključujući Katoličku Crkvu i pokrenu javnu raspravu, oni se ponašaju kao da im uopće nije stalo. Živeći za hrvatske prilike udobnim životom, većina njih, uz časne izuzetke, izgubila je osjećaj za svakidašnji život, izgubila je kontakt sa svojim narodom.
Postoji li čarobno rješenje?
Ne, ali vjerujem da pod hitno treba organizirati skupove, konferencije na ovu temu u kojima će sudjelovati predstavnici HAZU-a, Matice hrvatske, znanstvenih instituta, predstavnici Hrvatskog sabora i neizostavno hrvatske Crkve. Ovo se trebalo još odavno organizirati, a ne čekati da nam se dogodi takva situacija pa da onda reagiramo. Nažalost, mi smo izgleda u svemu takvi. Bez ijedne ozbiljne analize, a ponajprije osmišljavanja ozbiljne strategije o tome kako riješiti problem iseljavanja i kako vratiti hrvatske iseljenike u domovinu, nažalost, i dalje ćemo samo nastaviti s kuknjavom koja nikome ne pomaže.
Već ste jednom rekli da su iseljenici izgubili povjerenje u svoju domovinu. Vidite li kakav pomak nabolje kada govorimo o ulaganjima?
Ja sam vječni optimist ali, nažalost, u ovome trenutku ne vidim nikakav pomak. Država mora pokrenuti određene akcije, neke programe koji će privući hrvatske iseljenike da se vrate i ulažu u hrvatsko gospodarstvo.
Kakve akcije?
Mora se raditi na tome da se klima i javnost prema hrvatskim iseljenicima promjeni tako da povratnici u domovinu osjećaju da su dobrodošli. Zar nije apsurd da mi nismo prilagodili naše zakone tome da umirovljenici iz iseljeništva mogu uživati i trošiti svoje mirovine u domovini. Ja sam upoznat s gorkom činjenicom da se velik broj obitelji umirovljenika hrvatskih iseljenika, koji su se vratili u Hrvatsku i izgradili kuće, vratio u zemlje u kojima je stekao mirovinu. Zašto se ne ugledamo na primjere nekih drugih država koje imaju mnogobrojno iseljeništvo poput Izraela, Meksika, Irske, Kine, Indije i drugih, ne doznamo na koji način su oni uspjeli privući i uvjeriti svoje iseljenike da ulažu u svojoj domovini? Nažalost, kod nas još postoji takvo stajalište prema našim iseljenicima: najbolje je da donesu novac u svojim torbama, ostave ga pri dolasku u zračnu luku i sljedećim avionom vrate se odakle su došli. Takva su vremena, ako su ikada i postojala, odavno prošla.
Planirate li organizaciju još nekih kongresa na temu iseljeništva?
Imamo u planu organiziranje nekoliko zanimljivih konferencija i kongresa sljedećih godina. U lipnju iduće godine u Zadru ćemo organizirati međunarodnu konferenciju na temu "Iseljenički turizam. Nacionalna iskustva". Želimo istaknuti da su grad Zadar i gradonačelnik Božidar Kalmeta pristali biti pokrovitelji konferencije. Nastojat ćemo dovesti predavače iz mnogih zemalja da nam govore o svojim iskustvima. Za treći kongres, koji planiramo održati 2018., nekoliko gradova i otoka nude nam pokroviteljstvo. O tome ćemo vrlo brzo obavijestiti hrvatsku javnost i hrvatske iseljenike.
Hrvatski iseljenici umorni su od praznih obećanja i floskula hrvatskih političara. Oni očekuju konkretne akcije koje bi ih uvjerile da državni vrh ozbiljno razmišlja i želi njihov povratak.Znači nije dovoljno već preko dva deset ljeća govoriti i pisati o tome,već je potrebno konačno aktivno proradit posebnim programskim smjernicama. Da bi se povratak dogodio ujedno promjenila demografska slika nataliteta.Potrebno je kao prvo vratiti iseljenicima njihovo Ministarstvo iseljenika,povratnika i useljenika.Drugo smanjiti hrvatskim iseljenićkim povratnicima poput iz švicarske i drugih sličnih zemalja, poreze na mirovine kako bi mogli u Hrvatskoj živjeti bez dodatnih opterećenja.Ujedno mladim generacijama potrebno je skinuti nepotrebnu birokraciju i pripremitiim lakše mogućnosti povratku,naravno svima onima, koji će povratak poželjeti.