Josipa Kneževića na razgovor u Americi poziva profesor Bogdan Radica.
"Poznavali smo se još iz Pariza. Detaljno je pratio hrvatsku emigraciju, a sastali smo se kako bi mu prenio najnovije informacije iz grada ljubavi", kaže naš sugovornik.
Kad razgovarate s čovjekom koji je od sredine prošlog stoljeća svjedočio povijesti hrvatskog iseljeništva, teško je u samo nekoliko sati dotaknuti sve važne i spomena vrijedne događaje.
Propustili ste prvi dio priče? Pročitajte ovdje!
Mladi bračni par Knežević brzo se snalazi u New Yorku. Nakon zaposlenja, Queens im postaje novi dom.
Nedjeljom odlaze na misu u hrvatsku crkvu sv. Ćirila i Metoda koju vodi franjevac Zvonko Mandurić.
Godine 1963. rodila im se prva kći Branka, a četiri godine poslije Michelle.
Josip je bio aktivan u Ujedinjenim američkim Hrvatima, Hrvatskoj akademiji Amerike, Hrvatskom radio klubu, Hrvatskoj bratskoj zajednici, Hrvatskom narodnom vijeću, Središnjici hrvatskih društava New Yorka...
"Bili smo previše privrženi domovini. Nismo žalili vremena za hrvatsku stvar. Zbog toga su nerijetko naše supruge i djeca trpjeli".
Na pitanje je li posjećivao domovinu za vrijeme Jugoslavije, odgovara: "To je na početku bilo nemoguće. Zato smo se tek 1974. susreli sa svojim roditeljima u Trstu. Tad sam, nakon 12 godina braka upoznao i supruginu rodbinu. No, prvi put u domovinu dolazim 1981. Naime, dobio sam vijest da mi je majka ozbiljno bolesna. Htio sam je pod svaku cijenu vidjeti još jedanput. Problem je bio dobiti vizu za Jugoslaviju. U Konzulatu u New Yorku to nije bilo moguće zbog mojih emigrantskih aktivnosti".
Naš sugovornik ističe kako je te godine Hrvatska bratska zajednica organizirala svoj veliki tamburaški festival u Hrvatskoj.
Sa svojim prijateljem Bernardom Luketichem dogovorio je da ga upiše na popis putnika koji su uglavnom bez problema u jugoslavenskom konzulatu u Pittsburghu dobivali vize.
"Tako sam prvi put nakon bijega posjetio domovinu. Pri dolasku na zagrebačko tlo, prema dogovoru s Luketichem, otišao sam svojim putem, a oni na turneju. Priključio sam im se ponovno na uzletištu pri odlasku".
Na isti način je putovao s HBZ-om i 1984.
"Kad sam 1989., a to je već bilo pred raspad Jugoslavije, ponovno zamolio Luketicha da mi u Pittsburghu riješi vizu, njegov odgovor me iznenadio: 'Josipe, nemoj biti smiješan, nema više prepreka. Možeš bez problema sam u New Yorku preuzeti vizu'. Tako je i bilo, već sljedeće godine došlo je do izbora u Hrvatskoj".
Izborima su prethodili Tuđmanovi posjeti hrvatskom iseljeništvu. I tih događaja prisjeća se naš sugovornik.
"Ante Beljo iz Kanade 1988. je pripremao njegovo gostovanje u Americi. Smatrao je kako bi zbog političkih razloga najpogodnije bilo da skup s Hrvatima u New Yorku organizira naš odsjek HBZ-a".
"Susret je održan u Hrvatskom centru na Manhattanu. Tuđman je i sljedeće godine ponovno došao u New York. Tad mi je rekao da ga nazovem kad se vratim u Zagreb".
"Nekoliko mjeseci kasnije neočekivano sam boravio u glavnom hrvatskom gradu. Sjetio sam se njegovog poziva i okrenuo telefonski broj".
"Zaboga, gdje ste?", pitao ga je Tuđman.
"U Zagrebu", odgovorio mu je Knežević.
"Pa onda navratite", pozvao ga je.
"Eto, tako sam posjetio budućeg predsjednika u njegovoj kući u Nazorovoj. Taj dan je iz tiska izašao prvi Glasnik HDZ-a koji mi je darovao s posvetom".
Nakon hrvatske neovisnosti dolazi do srpske agresije. Hrvatsko iseljeništvo s dotad neviđenim elanom pomaže domovini.
"Pomagali smo, najviše novčano. Kad je rat zahvatio Bosnu i Hercegovinu, slali smo kontejnere. Sjećam se kako sam za jedan od njih ustrajao da bude otpremljen u moju Zenicu".
Naš razgovor se bliži kraju. U nekoliko sati koliko je trajao uspjeli smo zabilježiti tek pokoju crticu iz bogatog iseljeničko-emigrantskog života Josipa Kneževića, o kojem bi se zasigurno mogla napisati zanimljiva knjiga.
>> Ispod vagona Orient Expressa u slobodu
Hrvoje Salopek
Matica
ta i ovakve istinske price svaki domoljub moze ispricati,uvijek za dom spremni u svakom pogledu 🇭🇷